Šta razlikuje profesiju savjetovanja o bolestima ovisnosti od niza pomagačkih uloga koje su joj prethodile i slijedile je? Šta bi se izgubilo ukoliko bi specijalizovano znanje i funkcije koje obavlja savjetnik za bolesti ovisnosti nestale? Ovaj esej istražuje navedena pitanja pokušavajući da definiše istorijsku suštinu savjetovanja o bolestima ovisnosti. Osvrnućemo se na jedinstven način na koji su problemi alkohola i drugih droga i njihova rješenja definisani unutar oblasti ovisnosti. Također, posebna suština ove uloge leži u nijansiranim gledištima odnosa savjetnika za bolesti ovisnosti prema sebi, njegovom odnosu prema ovisnoj osobi/porodici, drugim stručnjacima i zajednici.
Teorijska osnova
Postoje četiri definisane premise savjetovanja o bolestima ovisnosti koje istorijski izdvajaju savjetnika za bolesti ovisnosti od drugih pomagačkih uloga. Ove premise su:
- Ozbiljni i trajni problemi sa alkoholom i drugim drogama predstavljaju osnovni poremećaj, a ne površinski simptom osnovnog problema
- Različiti životni problemi sa kojima se suočavaju osobe pogođene problemom sa alkoholom i drugim drogama mogu se riješiti samo unutar okvira ulaska u proces oporavka i održavanja istog
- Mnogi pojedinci sa visokim stepenom problema (biološka ranjivost, visok stepen ozbiljnosti, komorbiditet) i niskim “kapitalom oporavka” (unutrašnji resursi, podrška porodice i zajednice) nisu u mogućnosti da postignu stabilan oporavak bez profesionalne pomoći
- Stručna pomoć najbolje se pruža od strane osoba sa specijalnim znanjem i ekspertizom u olakšavanju fizičkog, psihološkog, socio-kulturnog i često duhovnog puta od ovisnosti do oporavka.
Ukoliko bi problemi sa alkoholom i drugim drogama mogli da se riješe fizičkim raskidanjem veze između osobe i droge, bili bi potrebni samo ljekari i medicinske sestre obučeni u oblasti detoksikacije. Ukoliko bi problemi sa alkoholom i drugim drogama bili jednostavan simptom neliječenog psihijatrijskog oboljenja, bilo bi potrebno više psihijatara, a ne savjetnika za ovisnosti. Ukoliko bi ovi problemi bili samo odraz tuge, traume, porodične disfunkcionalnosti, ekonomske krize ili kulturne represije, bili bi nam potrebni psiholozi, socijalni radnici, savjetnici za profesije i društveni aktivisti umjesto savjetnika za bolesti ovisnosti. Istorijski posmatrano, druge profesije su prenosile poruku osobi sa problemom ovisnosti da su različiti problemi izvor ovisnosti i da je njihovo riješavanje put ka oporavku. Savjetovanje o bolestima ovisnosti izgrađeno je na neuspjehu ove pretpostavke. Savjetnik za bolesti ovisnosti nudio je potpuno drugačije gledište: “Sve što Vi jeste i što ćete biti, proističe iz problema ovisnosti i kako na njega reagujete ili ne reagujete.”
Profesija savjetovanja o bolestima ovisnosti počiva na tvrdnji da problemi sa alkoholom i drugim drogama dostižu tačku samostalne nezavisnosti od svojih inicirajućih korjena i da direktno znanje o ovisnosti, njeno specijalizovano liječenje i procesi dugotrajnog oporavka pružaju najodrživiji instrument za iscjeljenje i cjelovitost. Ukoliko se ova osnovna shvatanja ikada izgube, suština savjetovanja o bolestima ovisnosti će izumrijeti, iako naziv i njegove institucionalne odredbe opstanu. Moramo da budemo oprezni u oponašanju drugih pomagačkih profesija. Ne smijemo da zaboravimo da je neuspjeh ovih profesija u adekvatnom razumijevanju i liječenju ovisnosti činio plodno tlo za razvoj savjetovanja o bolestima ovisnosti kao specijalizovane profesije.
Korištenje vlastitih resursa
Gotovo sve pomagačke profesije govore o “upotrebi vlastitih resursa” u procesu pomaganja, ali savjetovanje o bolestima ovisnosti donosi mnogo jedinstvenih dimenzija ovom procesu. Prvo, oblast ovisnosti je izvor samog koncepta “ranjeni iscjelitelj”, ideje da doživljeno iskustvo i prevazilaženje nevolje daruju određene moći da se razumiju i liječe drugi koji su pogođeni na sličan način (White, 2000). Tradicija ranjenog iscjelitelja u savjetovanju o bolestima ovisnosti otpočela je sa pokretima revitalizacije kulture i religije zasnovanih na apstinenciji kod američkih Indijanaca u 18. vijeku, obuhvata aktiviste oporavka 19. vijeka (npr. Washingtonian i Reform Club misionare), laike terapeute za alkoholizam ranog 20. veka i ponovo se pojavljuje u savremenom savjetniku za bolesti ovisnosti. Možda više nego bilo koja druga terapeutska disciplina, savjetovanje o bolestima ovisnosti poštovalo je ideju “zvanja” pri izboru ove profesije.
Profesija savjetovanja o bolestima ovisnosti nije učinila doživljeno iskustvo ovisnosti i oporavka obaveznom kartom za ulazak, ali je zatražila veći stepen iskustvene autentičnosti nego što se to nalazi u srodnim savjetodavnim profesijama. Ernie Kurtz aludirao je na ovo kada je govorio o zajedničkim karakteristikama onih koji nisu u oporavku, a koji su dali veliki doprinos modernom pokretu za oporavak od alkoholizma: “Oni nisu bili alkoholičari, ali su imali nešto zajedničko: svako, na svoj način,… se osjećao prazno… Svako je doživio i preživio tragediju” (Kurtz, 1996).
Poziv i posvećenost koja je istorijski obilježavala savjetovanje o bolestima ovisnosti odražava se u odnosu između savjetnika i klijenta. Ono što savjetnik za bolesti ovisnosti donosi, pored svojih veština, jeste cjelokupno svoje biće, svoj život. To se ogleda u manje hijerarhijskom odnosu i većem stepenu samootkrivanja nego što se to nalazi u srodnim pomagačkim profesijama. Courtenay Baylor, (1913) prvi oporavljeni alkoholičar koji je radio kao profesionalni plaćeni terapeut za liječenje alkoholizma, išao je toliko daleko da je pregovarao o recipročnom sporazumu o povjerljivosti sa svojim klijentima. Ovaj izraženi naglasak na međusobnoj ranjivosti, međusobnom samootkrivanju i međusobnoj iskrenosti (direktnije izraženoj) odražava veću upotrebu sebe u savjetovanju o bolestima ovisnosti. Istovremeno, savjetnik je opomenut da odvoji svoje vlastito iskustvo od procesa oporavka klijenta, paradoksalni zahtjev za lično uključivanje i distanciranje koje se ne pronalazi u srodnim profesijama koje stavljaju veći naglasak na terapijsku distancu i objektivnost.
Obezbjeđivanje nade je ključna dimenzija svih pomagačkih profesija, ali jedinstvena uloga savjetnika za bolesti ovisnosti jeste nuđenje sebe kao “živog dokaza”, takve vrste nade. Odgovornosti savjetnika za bolesti ovisnosti istorijski su uključivale pružanje dokaza o potencijalu za dugoročni oporavak putem vlastite lične/porodične priče ili usmjeravanjem klijenta ka zajednici ljudi sa ličnim iskustvom koji se oporavljaju.
Još jedna jedinstvena osobina savjetnika za bolesti ovisnosti jeste sposobnost apsorbovanja gubitaka i korišćenje tih gubitaka kao rituala ponovne posvećenosti. Visoka stopa smrtnosti među osobama ovisnim o alkoholu i drogama znači da savjetnici za bolesti ovisnosti doživljavaju mnoge gubitke, gde su neki od njih prilično strašni. Održavanje sopstvene stabilnosti uslijed takvih gubitaka zahtjeva sposobnost korištenja tih iskustava kako bi se produbilo razumijevanje prirode ovisnosti i ponovno pronašli novi načini da se dopre do onih koji još nisu dostigli stabilan oporavak. Neuspjeh u savladavanju ove sposobnosti znači izlaganje sebe emocionalnoj povredi i distanciranju radi zaštite ili prekomjernom uključivanju koje takva povreda može da izazove. Iskusni savjetnici za bolesti ovisnosti su veoma svjesni da su sa svojim klijentima uključeni u borbu na život ili smrt na putu za oporavak. Ulozi uključeni u ovaj rad veoma su visoki i ta svjesnost sa sobom donosi terete i nagrade.
Odnos sa klijentima
Prvi uslov za uspješno savjetovanje alkoholičara jeste ispravan stav… Ako ga nemate, onda nije važno koliko tehnika koristite, one neće djelovati.
Marty Mann, 1966
Prezir, često međusoban, je trajna i često problematična tema u odnosu između profesionalaca koji pomažu i ovisne osobe… Ono što su ljudi u oporavku donijeli u ovu oblast [savjetovanje o bolestima ovisnosti] jeste, prije svega, sposobnost za moralnu jednakost i emocionalnu autentičnost.
Autor, 1998.
Moglo bi se raspravljati o tome da je specijalizovano polje bolesti ovisnosti u velikoj mjeri nastalo zbog prezira kojeg su predstavnici drugih pomagačkih profesija osjećali prema osobama ovisnim o alkoholu i drogama. Bez obzira na tehničke vještine koje savjetnik za bolesti ovisnosti može da posjeduje, a koje nedostaju u drugim profesijama, te vještine možda nisu toliko važne koliko sposobnost savjetnika za bolesti ovisnosti da prevaziđe ovu istoriju prezira. Kada provodite vrijeme sa pionirima modernog savjetovanja o bolestima ovisnosti (npr. Mel Schulstad), možete da primjetite duboko prihvatanje i naklonost koja obilježava njihove odnose sa osobama ovisnim o alkoholu i drugim drogama. Nije da ne vide grubu masku koju je ovisnost stvorila; već je stvar u tome što mogu da vide osobu skrivenu ispod te karakteristične zaštite. Osobe ovisne o alkoholu i drogama se nisu dobro snašle u pomagačkim odnosima u kojima osjećaju da postoji duh moralne superiornosti. Ono što je uloga savjetnika za bolesti ovisnosti donijela, u najboljem slučaju, jeste sposobnost prihvatanja i volje za bivanjem sa njima, umejsto djelovanja prema ili za njih. Ovakva vrsta empatičnog identifikovanja i saveza je važna u svim pomagačkim profesijama, ali karakterološki ekscesi i manipulacije ovisnih osoba ih čine manje simpatičnima i lakše ih je istisnuti iz tradicionalnih sistema usluga.
Ono što savjetnik za bolesti ovisnosti zna, a što drugi profesionalni pružaoci usluga ne znaju, jeste sama duša ovisne osobe, njihov strašan strah od ludila, sramota zbog svoje bijede, krivica zbog grijeha činjenja i propuštanja izazvanih drogom, njihova očajna borba da očuvaju svoju ličnost, potreba da izbjegnu psihološku i socijalnu stigmu, i njihova hiperbudna potraga za najmanjim tragom snishodljivosti, prezira ili neprijateljstva u stavu, očima ili glasu profesionalnog pomagača.
Odnosi između savjetnika za bolesti ovisnosti i njegovih klijenata imaju mnogo toga zajedničkog sa drugim terapeutskim disciplinama, ali postoje kvalitativne razlike. Savjetovanje o bolestima ovisnosti iskazuje veće poštovanje prema moći nevidljivih sila u procesu oporavka, posebno procesima nagle, transformišuće promjene (vidi Miller & C’de Baca, 2001). Polje također pokazuje konstantan interes za faze u procesima promjene (vidi Wallace, 1974). Istraživanja o bolestima ovisnosti generisala su modele promjene koji se sada primjenjuju na mnoge druge probleme (Prochaska, DiClimente, & Norcross, 1992). Također se mogu pronaći interesantna područja naglaska u svijetu tretmana ovisnosti koja su manje vidljiva u drugim disciplinama, na primjer, vrijednost katalitičkih, smislenih metafora; značaj narativne rekonstrukcije ličnog identiteta i međuljudskih odnosa (putem reformulacije priče i pričanja priča); pozitivno i kulturno nijansirano predefinisanje apstinencije; i duboko poštovanje paradoksa (npr. snaga proizlazi iz slabosti, pobjeda dolazi priznavanjem poraza).
Kao i druge profesije zasnovane na savjetovanju, savjetnici za bolesti ovisnosti dugo su bili zaokupljeni ovladavanjem kliničkom tehnikom i pokušavali su, od Peabodyjevog “Common Sense of Drinking” iz 1931, da otjelotvore proces savjetovanja o bolestima ovisnosti kako bi vješto izvođenje kliničkih procedura moglo da bude preneseno drugima. Savjetnici za bolesti ovisnosti također, možda više nego bilo koja druga terapijska disciplina, vjeruju da njihovi klijenti mogu da se formalno obrazuju da sami upravljaju svojim oporavcima. Postoji duga istorija upotrebe biblioterapije u savjetovanju o bolestima ovisnosti, a održavanje predavanja klijentima o ovisnosti i oporavku datira iz 19. veka u domovima i azilima. Ray McCarthy je u Yale Centru za proučavanje alkohola 1940-ih obnovio modernu upotrebu grupnih predavanja kao terapeutske tehnike u savjetovanju o bolestima ovisnosti (McCarthy, 1946). Postavljanje primatelja usluga u ulogu “učenika” umjesto “pacijenata” predstavlja jedinstvenu nit u istoriji savjetovanja o bolestima ovisnosti.
Ako postoji terapeutska pozicija koja je najspecifičnija za savjetovanje o bolestima ovisnosti, to je možda vrlina poniznosti. Osobe ovisne o alkoholou i drogama već dugo posjeduju inventivne načine usađivanja takve poniznosti terapeutima koji su posmatrali sebe kao one koji kontrolišu terapijski proces. Dok iskusni savjetnici za bolesti ovisnosti primjenjuju najbolje intervencije zasnovane na nauci, oni to čine sa svješću da oporavak često dolazi iz sila i odnosa koji su izvan klijenta i izvan terapeutskog odnosa. Upravo u ovoj perspektivi, savjetnik za bolesti ovisnosti sebe vidi kao svjedoka ovog procesa oporavka podjednako kao i njegovog fasilitatora. Na kraju, zadatak savjetnika za bolesti ovisnosti jeste da pronađe resurse unutar i izvan klijenta (i savjetnika) koji mogu da preokrenu ovisnost ka oporavku. Posmatrati (i biti prisutan) u tom procesu transformacije je najsvetija stvar u ovoj oblasti i ono što bi najviše trebalo ponovo da se otkrije ako se tlo uruši.
Istorija savjetovanja o bolestima ovisnosti može se podijeliti na dvije ere: otkriće zajedničkih osobina i otkriće razlika. U prvoj eri, oblast je katalogizovala ono što ljudi sa problemima alkohola i droga imaju zajedničko, i kroz taj proces definisalo ovisnost i njene dijagnostičke kriterijume. Zajedničke potrebe i procesi promjene ljudi koji pokušavaju da riješe ove probleme su dalje doveli do kliničkog protokola koji je adresirao ove zajedničke potrebe i olakšavao te procese promjene. Drugo doba je obilježeno priznavanjem razlika, različitih obrazaca upotrebe alkohola i drugih droga, različitih etioloških puteva do razvoja problema, diferenciranih odgovora na tretmane, i višestrukih dugoročnih putanja i stilova oporavka. Danas se nalazimo u tranziciji od vođenja klijenata kroz “programe” do prepoznavanja “specifičnih populacija” (demografskih, kulturoloških i kliničkih podpopulacija) i do razvoja visoko individualizovanih pristupa klijentima unutar ovih podpopulacija. Suština savjetovanja o bolestima ovisnosti jeste prepoznati zajedničke potrebe koje klijent može da doživi na osnovu svog pola, uzrasta, kulture, seksualne orijentacije, izbora droge, psihijatrijske dijagnoze, životne sredine (gradske, prigradske, ruralne) i vjerske orijentacije, ali bez da se zarobi i izgubi individualnost klijenta unutar ovih kategorija. Kada se odbace teorija i tehnika, procedure i papir, savjetovanje o bolestima ovisnosti ostaje jedinstven međuljudski odnos.
Pored teorijske osnove i korpusa tehničko/kulturnog znanja i vještina, pomagačke profesije se razlikuju po odnosima povjerenja sa svojim klijentima koji su vođeni skupom etičkih principa i smjernica. Ovakve etičke osjetljivosti i standardi u savjetovanju o bolestima ovisnosti imaju veoma kratku istoriju (možda datiraju od 1987. godine od objavljivanja “Etike za profesionalce u oblasti bolesti ovisnosti” Bissell i Royce) i u velikoj meri su pozajmljene iz disciplina psihijatrije, psihologije i socijalnog rada. Tek je nedavno ova oblast počela da usavršava svoje etičke kodekse kako bi odražavala jedinstvene ranjivosti svojih klijenata, pružaoca usluga i institucija usluga. Ono što je oblast prepoznala jeste njena moć da nanese štetu u ime dobra, i to je svijest koja pokreće pojačani naglasak na etičkom donošenju odluka u savjetovanju o bolestima ovisnosti.
Odnos sa drugim stručnjacima
Na putu od “paraprofesionalaca” do profesionalaca, savjetnici za bolesti ovisnosti stupili su u partnerstvo sa drugim stručnjacima kako bi stvorili multidisciplinarne timove za pružanje usluga. Model za takvu saradnju postavio je Francis Chambers, terapeut obučen na Peabody institutu, koji je bio prvi savjetnik za bolesti ovisnosti i koji je radio u multidisciplinarnom timu za liječenje alkoholizma. Godine 1935.,Chambers je započeo kontinuiranu saradnju sa istaknutim psihijatrom dr. Edwardom Strecker na Institutu u Pennsylvania bolnici, Philadelphia (Strecker & Chambers, 1938). Od tada su, terapeuti i zatim savjetnici za alkoholizam/ovisnost, pronašli načine da reprodukuju Chambers model saradnje. Ono što je najbolje kod ovih saradnji jeste to što su bazirane na međusobnom poštovanju i obavezi da svaki član multidisciplinarnog tima deluje unutar, i samo unutar, granica svog obrazovanja, obuke i iskustva.
Chambers i drugi terapeuti iz ranog dvadesetog vijeka također su bili pioniri jedinstvenog obrasca intraprofesionalne saradnje. Mentorisanje drugih terapeuta (npr. regrutovanje i obučavanje bivših klijenata sa ambicijama i sposobnostima za takvu ulogu) bilo je suštinski dio odgovornosti svakog terapeuta. Ta tradicija je proglasila da odgovornosti profesionalne karijere nisu završene dok novi ljudi ne budu mentorisani da popune prostor stvoren odlaskom. Obzirom na starenje savjetnika za bolesti ovisnosti i drugih koji rade u oblasti ovisnosti, bilo bi dobro ponovo slijediti tu tradiciju.
Odnos prema zajednici
Ako postoji osoba koja najviše predstavlja razumijevanje savjetnika za bolesti ovisnosti o snazi zajednice u procesu oporavka, to je Matt Rose. Rose je pionirao model razvoja zajednice za savjetovanje o alkoholizmu unutar programa borbe protiv siromaštva tokom 1960-ih i bio je 1972. jedan od osnivača i prvi direktor Nacionalne asocijacije savjetnika i trenera za alkoholizam (eng. National Association of Alcoholism Counselors and Trainers – NAACT) – preteče NAADAC. Ono što je Rose shvatio, možda više od bilo koga prije ili poslije njega, bila je važnost ukorjenjivanja i jačanja oporavka unutar konteksta šire zajednice ljudi u oporavku. Za njega, da bi oporavak bio održiv, morao je da bude uklopljen u prirodno okruženje u kojem ljudi žive svoje živote. Njegov fokus nije bio na izgradnji ustanova za tretman, već na izgradnji i širenju kulture oporavka unutar same strukture lokalnih zajednica. Vjerovao je da postoji skriveni rezervoar podrške za oporavak u većoj zajednici koji može da se iskoristi kako bi se podstakli i održali oporavci onih koji traže pomoć. Prema njegovom mišljenju, savjetnik za alkoholizam bio je više vodič u ovoj odnosnoj zajednici nego tradicionalno definisani terapeut. Ono što savjetnik za bolesti ovisnosti, u najboljem slučaju, doprinosi, a što nedostaje drugim disciplinama pružanja usluga ljudima, je detaljno poznavanje lokalnih kultura ovisnosti i kultura oporavka. To je ključno za olakšavanje putovanja klijenata između dva psihološka i socijalna svijeta.
Postoji i izgubljena dimenzija aktivizma unutar uloge savjetnika za bolesti ovisnosti. Istorijski gledano, taj aktivizam se suočavao sa promotivnim silama alkohola i drugih droga koje su ciljale ranjive populacije (npr. reklamiranje alkohola i drugih droga usmjereno ka adolescentima), mobilisao podršku za lokalne kontinuume usluga za liječenje bolesti ovisnosti, te pomogao u organizaciji usluga osoba sa iskustvom i grupa podrške oporavku (npr. domovi za oporavak, obuka i radni projekti za oporavak, grupe podrške bivših ovisnika). Nakon nedavne ponovne stigmatizacije, demedikalizacije i rekriminalizacije bolesti ovisnosti, savjetnici se ponovo uključuju u organizacije za zagovaranje oporavka kako bi se suprotstavili efektima takve stigmatizacije na klijente jučer, danas i sutra.
Pripremi sebe: To je maraton
Treba biti oprezan u nošenju svjetlosti zajednici da ne ostaviš sopstveni dom u tami.
Savjet mudrog oca svom sinu koji je odlučio da se posveti karijeri savjetovanja o bolestima ovisnosti.
Posljednja stvar koju su savjetnici za bolesti ovisnosti donijeli na profesionalnom nivou bila je sposobnost da se održe tokom vremena radeći sa osobama ovisnim o alkoholu i drogama, te njihovim porodicama. Ta sposobnost za opstanak i očuvanje zdravlja uprkos stalnim suočavanjima sa traumama i bolom je značajna. Već više od dvije decenije pišem o tome šta je potrebno da se čovjek održi u ovom vrlo neobičnom zanimanju, i moji odgovori na to pitanje su se malo promijenili. Četiri stvari koje obilježavaju suštinu svakodnevnog života u oporavku također su izvori hrane za najbolje savjetnike za bolesti ovisnosti. Ove osnovne aktivnosti uključuju 1) rituali usmjeravanja (činovi molitve, meditacije, samorefleksije) koji pomažu da su “oči uprte u cilj”, 2) rituali ogledanja (obraćanje srodnim dušama za podršku i inspiraciju), 3) aktivnosti za brigu o sebi (briga o sebi i svojoj intimnoj sferi: fizički, emocionalno i duhovno), i 4) neplaćeni činovi usluge (pružanje podrške drugima van konteksta naših profesionalnih dužnosti na načine koji nas duhovno uzdižu).
Postoji neizbježan proces homogenizacije uloga u pružanju uslugama ljudima. Ono što je razlikuje savjetnike za bolesti ovisnosti od drugih stručnjaka za pružanje usluga vrijedno je čuvati i zaštititi.
William L. White je viši istraživački konsultant u organizaciji Chestnut Health Systems i autor knjige “Slaying the Dragon: The History of Addiction Treatment and Recovery in America”.