New York Times je ovog vikenda objavio članak koji preispituje model zavisnosti kao bolesti.
Pročitao sam nekoliko sličnih članaka tokom godina i često imao isto iskustvo. Slažem se sa većinom autorovih argumenata, ali se ne slažem sa zaključcima.
Hajde da prođemo kroz članak.
Godišnji broj smrtnih slučajeva predoziranja u SAD-u nedavno je premašio 100.000, što je rekordan broj slučajeva za samo godinu dana i ta prekretnica pokazuje tragični nedostatak naše aktuelne paradigme „zavisnost kao bolest”.
Stopa smrtnosti od droge je vrlo zabrinjavajuća i obeshrabrujuća. Ako tome dodamo smrti vezane za pušenje i alkohol, situacija je puno gora.
Ovo mi se čini kao dokaz za nedovoljnost naših intervencija da spriječe i liječe zavisnost, i/ili nedovoljnost našeg sistema da pruži odgovarajuće intervencije. Ovo mi se ne čini kao dokaz da to nije bolest. Ako su Covid, dijabetes tip 2 ili astma povezani sa velikim brojem mrtvih, da li to znači da to nisu bolesti?
Razmišljanje o zavisnosti kao bolesti može jednostavno značiti da medicina može pomoći, ali naziv bolest takođe pretjerano pojednostavljuje priču i dovodi do stanovišta da je medicinska nauka jedini i najbolji okvir za razumijevanje zavisnosti. Zavisnost postaje individualni problem, redukovan samo na nivo biologije.To sužava pogled na kompleksan problem koji zahtijeva podršku zajednice i liječenje.
Ovaj dio počinje da rasvjetljava neslaganje između mene i autora.
Zabrinut je da previše ljudi vjeruje da su biologija i medicina jedini okviri koji su nam potrebni. Nadalje, brine ga da bi to moglo dovesti do intervencija koje su usmjerene samo na pojedince i izostavljaju socijalne intervencije.
Dijelim ove brige.
Međutim, ne smatram da je to razlog da bi sumnjali u model zavisnosti kao bolesti.
Vjerujem da je astma bolest i da su intervencije okoline važne. U slučaju astme, promjena klime bi mogla biti razuman cilj pri intervenciji. Vjerujem da je dijabetes tip 2 bolest i ključne su intervencije na nivou zajednice. Covid je bolest i individualne intervencije su očigledno nedovoljan odgovor. Takođe vjerujem da je depresija bolest i intervencije socijalne podrške su ključne za mnoge pacijente.
Takođe vjerujem da su intervencije vezane za ponašanje neophodne da bi se odgovorilo na ove i mnoge druge bolesti .
Moje iskustvo i iskustvo mojih pacijenata je izgleda puno više u skladu sa piscima iz šesnaestog i sedamnaestog vijeka koji opisuju zavisnost kao poremećaj koji dovodi do pogrešnih izbora, ili odluka.
Ako posmatramo zavisnost kao bolest mozga, ne vidim kako je poremećaj koji dovodi do pogrešnih izbora nekompatibilan. Izbor se stvara u mozgu. Moglo bi se tvrditi da i druge bolesti koje uključuju mozak (depresija, bipolarni poremećaj, shizofrenija, OKP itd.) takođe rezultiraju poremećajima koji dovode do pogrešnih izbora.
Benjamin Rush je bio poznat po tome što je opisivao naviku opijanja kao hroničnu i relapsirajuću bolest. Međutim, Rush je tvrdio da medicina može pomoći samo djelimično; prepoznao je da su društvene i ekonomske politike ključne za taj problem.
Ovo je bolje razumijevanje. Možda bi bilo vrijedno pitati kako bi mogli obnoviti i zaštiti takvo šire razumijevanje.
Autor ukazuje na istoriju korištenja modela zavisnosti kao bolesti (ili uvjerenja povezanih s tim modelom) na načine koji su rasistički. Sva ova istorija je istinita i važna, ali ne govori zaista ništa o tome da li je zavisnost bolest. Covid je bio rasistički, posebno u ranoj fazi pandemije, ali ovo nije osnova za reklasifikaciju Covida.
Autor nastavlja rješavati pitanja socijalne pravde kao odgovor na problem s drogom i navodi još jedno važno razmatranje:
Nisu svi problemi sa drogom problem zavisnosti, a problemi vezani za droge su snažno uslovljeni nejednakošću i nepravdom unutar zdravstvenog sistema, na primjer nedostatak posla, nestabilno stanovanje i bespravno ugnjetavanje. Ideja o bolesti, međutim, zamagljuje te činjenice i sužava naše stajalište na kontraproduktivne kriminalne reakcije, poput oštrih prohibicionističkih represija.
Vidim kako uski medicinski/biološki okvir bolesti može zamagliti uloge nejednakosti, nepravde i ugnjetavanja. Takođe vidim da ovi faktori mogu voditi ka kriminalizaciji. Međutim, model bolesti je u najgorem slučaju mač sa dvije oštrice. Deterministički pogled može doprinijeti prohibiciji i kriminalizaciji, ali model koji objašnjava zavisnost ne samom drogom već interakcijom između mozga osobe i droge, može nas odvesti u drugom smjeru.
Današnji opisi „bolesti mozga” znače da ljudi nemaju kapaciteta za izbor i samokontrolu. Ova strategija je namijenjena izazivanju saosjećanja, ali može se obiti o glavu.
Nijedan promišljeni stručnjak ne bi sugerisao da osobe sa problemom zavisnosti nemaju sposobnost izbora ili samokontrole. Međutim, autor je ranije izjavio da se model „ poremećaja koji dovode do pogrešnih izbora”, nastao njegovim iskustvom, dobro uklapa u oslabljenu kontrolu opisanu u definicijama zavisnosti, koja ga definiše kao bolest. Reakcije javnosti koje model hronične bolesti mozga izaziva su komplikovane (mogu izazvati manje krivnje, ali više pesimizma). Čini mi se da ako zasnivamo stavove na reakcijama javnosti dopuštamo da ona ima kontrolu i da nestabilne, protivurječne poruke vjerojatno doprinose pesimizmu i stigmi. Ako je to istina, najbolja strategija je to tačno opisati i fokusirati se na druge ciljeve vezane za smanjenje stigme.
Autor završava sa razmišljanjima o nepotpunosti modela bolesti.
U potpunosti se slažem da je uski medicinski/biološki model bolesti nekompletan i neadekvatan, te da će nas odvesti u pogrešnom pravcu u pogledu prevencije, liječenja i politika. Autor je ljekar i imam mnogo poštovanja prema profesionalcu koji, čini se, govori da se njegovo polje ekspertize može samo nadati da će biti dio rješenja problema.
Međutim, ne vjerujem da je problem u tome da je „bolest” pogrešna kategorija za zavisnost. Problem je što mnogi ljudi razmišljaju o bolesti u uskom medicinskom/biološkom smislu. To je obrađeno u značajnom članku iz 2000-te, Zavisnost o drogi, hronično medicinsko oboljenje, gdje se navodi da je zavisnost o drogi uporediva sa dijabetesom tip 2, hipertenzijom i astmom kada razmatramo o uticaju genetskog nasljeđa, ličnog izbora i faktore iz okruženja, kao i etiologiju i šta je sve potrebno da ih efikasno liječimo i upravljamo njima. Vrste kompleksnosti koje su prisutne u zavisnosti su više norma za hronične bolesti, a ne izuzeci.
Posljednjih godina sam primjetio povećan interes za Socijalne odrednice zdravlja (SDOH) koje imaju za svrhu da popune sliku u pogledu etiologije i liječenja/intervencija.
Iznenađujuće, čak i genetsko savjetovanje pruža uvid u društvene i faktore okoline koji utiču na početak i tok nasljednih bolesti.
Stoga…da li je pogrešno nazvati zavisnost bolešću? Samo ako je vaše razumijevanje bolesti toliko šturo i da niste u mogućnosti shvatiti složenost hroničnih bolesti i društvenih odrednica zdravlja.
Mislim da je rješenje da postanemo bolji u razgovorima o bolestima i njihovoj kompleksnosti prije nego preklasifikujemo zavisnost zato što je previše kompleksna.
Izvor: https://recoveryreview.blog/