Ovisnost je stanje koje već dugo zbunjuje ljekare i filozofe, a da ne govorimo o ljudima koji se s njom suočavaju i onima koji ih okružuju. Dugo se raspravlja o tome da li je ovisnost navika ili izbor. Kako razumjeti skup ponašanja koja zapravo dovode do promjena u strukturi i funkciji mozga, kratkoročno donose olakšanje od emocionalne patnje, ali istovremeno stvaraju dugoročne probleme u svakodnevnom funkcionisanju i upravljanju vlastitim životom, te ih je teško zaustaviti čak i kada postoji snažna želja da se to učini?
Nekada se ovisnost smatrala moralnim neuspjehom, dok se u novije vrijeme na nju uglavnom gleda kao na medicinski problem. Nastojanje da se ovisnost definiše kao bolest ima dobre namjere: prvenstveno želju da se smanji stigma, ali pritom ne uzima u obzir brojne aspekte i činjenice povezane s ovim stanjem. Štaviše, ljudima koji se bore s ovisnošću oduzima osjećaj da problem mogu prevazići hrabrošću, kreativnošću i određenim trudom. Umjesto toga, postoje brojni dokazi da je ovisnost složen kulturni, društveni i psihološki fenomen, jednako koliko i biološki.
Iako ovisnost nosi velike troškove za pojedince, porodice i društvo u cjelini, ona istovremeno odražava izuzetnu plastičnost mozga, njegovu sposobnost da se oblikuje i preoblikuje, odnosno prilagođava iskustvima i okruženju, kao i duboku ljudsku potrebu za zadovoljstvom, nagradom i prilikama koje želimo ostvariti. Činjenica je da promjene u mozgu koje predstavljaju jedno od obilježja ovisnosti pokreću ponašanja usmjerena na pronalaženje i korištenje supstance, koja se vremenom povezuju i prerastaju u gotovo automatsku naviku. Dokazi ukazuju na to da se ovi procesi mogu preokrenuti promjenom ponašanja i okruženja.
U ovom članku možete pročitati sljedeće:
- Kako način na koji osoba posmatra ovisnost utiče na oporavak?
- Zašto se ovisnost smatra bolešću?
- Da li je ovisnost bolest mozga?
- Da li je ovisnost navika?
- Da li je ovisnost izbor?
- Ako ovisnost nije bolest, šta je onda?
- Može li se ovisnost o drogama izliječiti?
Kako način na koji osoba posmatra ovisnost utiče na oporavak?
Budući da je ovisnost tako složen fenomen, postoje brojne teorije o tome šta ona zapravo predstavlja. One nisu važne samo iz akademske perspektive. Važno je kako ljudi posmatraju ovisnost, jer to utiče na ono što su spremni učiniti kako bi je prevazišli, pa čak i na to vjeruju li da uopšte mogu nešto učiniti.
Posmatranje ovisnosti kao bolesti kod nekih ljudi može stvoriti osjećaj beznađa i bespomoćnosti u pogledu mogućnosti promjene, uz uvjerenje da nemaju kontrolu nad vlastitim ponašanjem. To ne znači da je lako ponovo uspostaviti kontrolu nad ponašanjima povezanima s ovisnošću, ali je to moguće i ljudi to svakodnevno uspijevaju. Model ovisnosti kao bolesti također može navesti ljude da vjeruju kako će zauvijek ostati u krhkom stanju oporavka, stalno izloženi opasnosti da ponovo pokleknu. Na taj način ostaju više usmjereni na problem nego na rješenje.
Možda je najvažnije to što posmatranje ovisnosti kao bolesti, a ne kao duboko ukorijenjene navike, nije u skladu s dokazima i zamagljuje stvarni put izlaska iz ovisnosti: otkrivanje ciljeva i aktivnosti koji osobi lično donose zadovoljstvo i koji, ponavljanjem iznova i iznova zato što su osobi značajni, pomažu u stvaranju novih neuronskih obrazaca u mozgu. Osoba mora otkriti nove ciljeve koji su joj dovoljno vrijedni da ih želi ostvariti. Dok ih slijedi, nove navike postepeno potiskuju stare.
Zašto se ovisnost smatra bolešću?
Ovisnost se uglavnom smatra bolešću kako bi se osobe koje ponavljano koriste psihoaktivne supstance ili se upuštaju u određena ponašanja radi postizanja intenzivnog osjećaja euforije oslobodile stigme, krivice, moralne osude i srama, te kako bi se podstaklo humano postupanje prema njima. Na ovisnost se gleda kao na bolest i kako bi se omogućilo pokrivanje troškova liječenja putem zdravstvenog osiguranja.
Nažalost, istovremeno to može navesti ljude da sebe doživljavaju kao bespomoćne žrtve procesa koji je izvan njihove kontrole. Ovisnost je svakako teško razumjeti jer počinje kao dobrovoljna aktivnost, ali se kod mnogih ljudi mozak tako brzo prilagođava toj aktivnosti da je vremenom postaje teško kontrolisati. Promjene u neuronskim mrežama čine osjećaj nagrade posebno privlačnim; postaje teško usmjeriti pažnju na bilo šta drugo i teško je prestati, čak i kada korištenje supstance ili određeno ponašanje stvara probleme i postoji želja za prestankom.
Činjenica da ovisnost mijenja način na koji mozak funkcioniše daje dodatnu težinu ideji da je riječ o doživotnoj bolesti, iako, prema Nacionalnom institutu za zloupotrebu droga (eng. National Institute on Drug Abuse), te promjene mogu dugo trajati, što ne znači da su trajne i da se ne mogu promijeniti. Međutim, pretvaranje osoba s ovisnošću u pacijente može ih spriječiti da učine ono što je ključno za oporavak, a to je da otkriju lični cilj koji im je duboko i individualno važan i dovoljno ispunjavajući da im pruži osjećaj zadovoljstva i smisla.
Da li je ovisnost bolest mozga?
Ovisnost mijenja neuronske mreže u mozgu na način koji ljudima otežava da svjesnim i promišljenim naporom kontrolišu privlačnost intenzivnog hemijski izazvanog osjećaja nagrade. Kontinuirano korištenje supstance sve više narušava funkcionisanje sistema za nagrađivanje, motivaciju i izvršne funkcije. Međutim, promjene u mozgu nisu poremećaj biološkog funkcionisanja, što je karakteristično za bolest. Naprotiv, promjene u mozgu povezane s ovisnošću odražavaju normalne procese neuroplastičnosti, svakodnevnu sposobnost mozga da se mijenja kao odgovor na iskustvo, što predstavlja osnovu svakog učenja. Za razliku od drugih organa, mozak je stvoren da se mijenja.
Ponovljeno doživljavanje izrazito prijatnog iskustva, bilo kroz korištenje droga ili kockanje, mijenja neurone; oni prilagođavaju svoje međusobne veze tako da postaju sve efikasniji u stvaranju tog iskustva. Istovremeno smanjuju svoju sposobnost da odgovore na druge podražaje. To je oblik dubokog učenja. Iako posljedice ovog procesa mogu ozbiljno uticati na život pojedinca, uz trud je moguće preokrenuti promjene koje su nastale u mozgu. Oporavak se također oslanja na neuroplastičnost: promjene u ponašanju mogu dovesti do stvaranja novih neuronskih veza i obrazaca u mozgu.
Da li je ovisnost navika?
Navike su obrasci ponašanja koji se toliko često ponavljaju da se, radi veće efikasnosti, ugrađuju u neuronske mreže mozga. Mozak se stalno mijenja i prilagođava iskustvima, čak i sada, dok čitate ovaj tekst. Navike predstavljaju svojevrsnu mentalnu prečicu: ubrzavaju neuronske veze uključene u određenu aktivnost, tako da ne morate svjesno razmišljati o svakom njenom koraku. Mozak je tako ustrojen da funkcioniše. Nažalost, upravo ta efikasnost, ugrađena u neuronske mreže, čini navike teškim za promjenu.
Korištenje određenih supstanci ili učestvovanje u određenim aktivnostima za neke ljude je toliko prijatno da ih snažno podstiče da to iskustvo ponavljaju. Navike čine ponašanja gotovo automatskim kao odgovor na bilo koji element povezan s tom aktivnošću. Drugim riječima, otežavaju njihovu kontrolu. Shvatanje ovisnosti kao navike u naučnom smislu te riječi jasno pokazuje da je oporavak moguć kroz svjesno i namjerno djelovanje usmjereno na promjenu, čime se mogu preokrenuti promjene nastale u mozgu.
Je li ovisnost izbor?
Niko ne bira da postane ovisan. Proces ovisnosti pokreće se automatski, kao odgovor mozga na ponašanje koje se dovoljno često ponavlja jer ga potkrepljuje veoma ugodna, ali nažalost kratkotrajna nagrada u vidu naglog porasta dopamina. Ono što u početku predstavlja dobrovoljan izbor brzo se „upisuje“ u neuronske krugove i prelazi u automatske procese, ostavljajući malo prostora za svjesnu kontrolu.
Osim toga, dio mozga usmjeren na ostvarivanje ciljeva i nagrađivanje (nucleus accumbens ili ventralni strijatum) zapravo se mijenja i postaje sve osjetljiviji na dopamin, zbog čega kokain ili kockanje postaju sve privlačniji i zaokupljaju sve više pažnje, moglo bi se reći da postaju prisiljavajući. Istovremeno, prefrontalni korteks, dio mozga odgovoran za racionalno donošenje odluka, prosuđivanje i kontrolu ponašanja, slabi, a njegove veze s drugim dijelovima mozga se postepeno smanjuju.
Iako u upotrebi psihoaktivnih supstanci postoji element izbora, djelovanje dopamina na neuronske procese usmjerava mozak toliko snažno prema neposrednoj nagradi da osoba više nije u stanju ni razmišljati o dugoročnim ciljevima niti adekvatno kontrolisati svoje ponašanje. Zbog toga osobe koje su razvile ovisnost iznova postupaju protiv vlastitih interesa, frustrirajući ljude oko sebe, ali i same sebe.
Ako ovisnost nije bolest, šta je onda?
Istraživanja u području neuronauke podržavaju stav da je ovisnost navika koja se brzo i duboko ukorjenjuje te sama sebe održava, pri čemu se neuronski krugovi mozga brzo preoblikuju, uz snažan uticaj dopamina. Budući da je porast dopamina povezan s nagradom vrlo kratkotrajan, on podstiče često ponavljanje ponašanja i stvaranje navike.
U mnogo čemu, ovisnost je poput bolesti: uzrokuje ozbiljne probleme u funkcionisanju i stvara osjećaj bespomoćnosti, zbog čega osoba koja je zarobljena u ovisnosti može imati osjećaj da se ne može oporaviti vlastitim snagama. Problem je izuzetno istrajan. Međutim, kada je riječ o ovisnosti, „bolest“ bi možda bilo najbolje posmatrati kao metaforu. Kao navika, ovisnost se može posmatrati kao oblik dubokog ili ekstremnog učenja koje se odvija zahvaljujući izuzetnoj sposobnosti mozga za neuroplastičnost, baš kao i svaki drugi oblik učenja.
Može li se ovisnost o drogama izliječiti?
Podaci pokazuju da se većina osoba koje ispunjavaju kliničke kriterije za poremećaj upotrebe alkohola ili drugih droga u potpunosti oporavi. Možda je jedan od najzanimljivijih dokaza o mogućnosti oporavka od ovisnosti proizašao iz jednog prirodnog eksperimenta, kada su se američki vojnici početkom 1970-ih vraćali iz Vijetnama, gdje je upotreba heroina i ovisnost o heroinu bila veoma raširena, a prema nekim procjenama obuhvatala je između 15 i 35 posto vojnika. Upotreba heroina bila je toliko česta da su vojnici prije napuštanja Vijetnama morali biti testirani na ovisnost o heroinu.
Kada su vojnici napustili ratno okruženje obilježeno strahom, dosadom, napetostima izazvanim borbama i lošim životnim uslovima, velika većina, prema istraživanjima čak 95 posto, ostavila je svoju ovisnost iza sebe, uprkos tome što su nakon povratka imali mogućnost da ponovo počnu koristiti heroin. Iskustvo iz Vijetnama ukazuje na značajnu ulogu koju, osim biologije čovjeka i prirode supstance koja izaziva ovisnost, u razvoju ovisnosti imaju i drugi faktori. Okruženje i mogućnosti za drugačija životna iskustva imaju značajnu ulogu i oni oblikuju neuronske puteve povezane s nagrađivanjem. Oni su od ključne važnosti za osobe koje se oporavljaju od ovisnosti, jer im pomažu da pronađu novi osjećaj svrhe i smisla.