Predmet nekoliko mojih nedavnih postova je bilo pitanje na koji način opisati i kategorizovati zavisnost od droga. Neki ljudi se, češući po glavi, pitaju zbog čega mi je toliko stalo do toga da li o zavisnosti razmišljamo kao o bolesti. Bill White je dobro sumirao uloge:
„Ako bi problemi vezani za droge i alkohol mogli da se riješe tako što bi fizički raspleli vezu između osobe i droge, za rješavanje ovih problema bili bi potrebni samo ljekari i medicinske sestre obučeni za sprovođenje detoksikacije. Da su problemi vezani za droge i alkohol samo simptom neliječene psihijatrijske bolesti, bilo bi potrebno više psihijatara, a ne savjetnika za zavisnost. Da su ovi problemi samo odraz tugovanja, traume, porodičnih nemira, ekonomskih kriza ili kulturnog ugnjetavanja, bili bi nam potrebni psiholozi, socijalni radnici, stručni savjetnici i socijalni aktivisti, a ne savjetnici za zavisnost. Istorijski posmatrano, druge profesije prenijele su osobi zavisnoj o drogama da su ostali problemi izvor zavisnosti i da je njihovo rešavanje put ka oporavku. Savjetovalište za zavisnost izgrađeno je na neuspjehu ove premise.
White, W. (2004). The historical essence of addiction. Counselor, 5(3), 43-48.
„Bilo da alkoholizam definišemo kao grijeh, krivično djelo, bolest, socijalni problem ili proizvod ekonomske deprivacije, od toga zavisi da li ovo društvo rješavanje tog problema dodjeljuje svešteniku, policajcu, ljekaru, savjetniku za zavisnost, socijalnom radniku, urbanisti ili aktivisti zajednice. Izabrani model odrediće sudbinu neizmjernog broja alkoholičara i zavisnika i neizmjernog broja socijalnih institucija i profesionalnih karijera.
Postojanje „industrije liječenja” i njeno „vlasništvo” nad problemom zavisnosti ne treba uzimati zdravo za gotovo. Snažni preokreti u vrijednostima i promjene u usklađivanju glavnih društvenih institucija mogu prenijeti vlasništvo nad ovim problemom na drugu grupu.
White, W. L. (1998). Slaying the Dragon: The History of Addiction Treatment and Recovery in America, page 338
Priznaću da poslovi kao što su posredovanje pacijentima, klinike za medicinski potpomognute tretmane koji se naplaćuju (eng. Cash Medication-Assisted Treatment), prevare za otkrivanje droga i preskupi stambeni objekti sa minimumom kontinuirane njege otežavaju podržavanje opstanka „industrije liječenja”, ali Whiteove riječi bilježe rizike prenošenja odgovornosti na druge grupe.
Ono što je savjetovalište za zavisnost učinilo jedinstvenim je akcenat na oporavku kao krajnjoj tački. Tačnije, model oporavka koji rezultira da ljudi sa problemom zavisnosti postanu „bolji od dobrog”.
Ključni korak u prenošenju odgovornosti sa jedne grupe na drugu je redefinisanje problema.
Napori da se zavisnost definiše kao nešto drugo osim bolesti, tvrdnja da to nije bolest, češće su usmjereni na argumente protiv modela bolesti koji se više odnose na postizanje određenih ciljeva (zaštita sloboda, dodjeljivanje lične odgovornosti, unapređivanje određenih ciljeva politike droga, unapređivanje socijalne pravde, naglašavanje određenih intervencija, smanjenje stigme i tako dalje), nego što zaista preispituju da li je to zapravo bolest.
Nedavno je američki žurnal za javno zdravlje objavio članak pod naslovom Štetnosti konstruisanja zavisnosti kao hronične, recidivirajuće bolesti mozga. Cijenim jasnoću njegovih argumenata.
Članak počinje sledećim pasusom:
„ Kao međunarodna mreža istoričara i društvenih naučnika koji proučavaju pristupe upravljanja drogama kroz vrijeme i mjesto, primjetili smo napore redefinisanja zavisnosti kao hronične, relapsirajuće bolesti mozga – CRND (eng. Chronic Relapsing Brain Disease). CRBD model promoviše se kao put destigmatizacije zavisnosti i osnaživanja pojedinaca da pristupe tretmanu koji funkcioniše u okviru uslova tog modela. CRBD korisno prepoznaje neurološke adaptacije koje individualne mozgove postavljaju u hronična stanja spremna za relaps. Ali mozgovi su smješteni unutar ljudi. Upotreba supstanci je biološka, društvena i politička; naši koncepti i pristupi složenim pitanjima oko upotrebe supstanci moraju takođe to biti. Predviđajući sociopolitičke dinamike i nejednakosti povezane sa upotrebom supstanci, CRBD model može paradoksalno dodatno marginalizovati ljude koji koriste drogu, tako što će ih predstaviti kao neurobiološki nesposobne za djelovanje ili izbor. Zabrinuti smo da model CRBD prikazuje osobe koje su zavisne o drogama kao pojedince čije je isključenje iz socijalne, ekonomske i političke participacije opravdano njihovim biološkim manama i oštećenim mozgovima.
Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Imajte na umu da autori odgovaraju na argument o tome šta model bolesti može postići – „on se promoviše kao put za destigmatizaciju zavisnosti i osnaživanje pojedinaca da pristupe liječenju” – umjesto na argument da je ispravno klasifikovan kao bolest.
Sve bolesti javljaju se unutar ljudi i imaju biološke, društvene i političke kontekste. Proteklih nekoliko godina ojačalo je stanovište da ti konteksti imaju važne implikacije, čak i sa nečim tako naizgled jednostavnim kao što je respiratorna bolest izazvana virusom. Da je COVID povezan sa socijalnim, ekonomskim i političkim poremećajem, konfliktom i patnjom ne bi trebalo i ne bi nas dovelo do pitanja da li je COVID pravilno okarakterisan kao bolest.
Biranje između CRBD modela i rješavanja sociopolitičke dinamike i nejednakosti djeluje kao pogrešan izbor. Zbog čega mora da bude ili/ili? Zar ne može i zar ne bi trebalo da bude i/i?
Nijedan odgovoran zagovornik modela hronične relapsirajuće bolesti mozga (CRBD) ne bi tvrdio da su osobe zavisne o drogama nesposobne za djelovanje ili izbor. Zavisnost je poremećaj koji uključuje izbor, ali se obično karakteriše kao nepovoljan izbor ili povremeni gubitak izbora, a ne kao potpuni ili konzistentni gubitak izbora. Neko bi ovo mogao uporediti sa ozbiljnim mentalnim bolestima sa povremenim oscilacijama oštećenja. Ove oscilacije oštećenja se mogu kretati u rasponu od bez oštećenja do teškog oštećenja, u zavisnosti od pojedinca i trenutnog stanja njihove bolesti.
Takođe je važno napomenuti prelazak autora sa diskusije o CRBD modelu u kontekstu ljudi sa problemom zavisnosti na ljude koji koriste supstance. CRBD model se nikada ne bi trebao primenjivati na ljude bez zavisnosti.
Članak se nastavlja sa kratkim ispitivanjem i kritikom CRBD modela. Autori napominju da su zagovornici modela CRBD izrazili nadu da će model napraviti prekretnicu u odnosu na moralne modele koji su dominirali kao odgovori na zavisnost.
„Novi CRBD model navodno reciklira koncepte bolesti koji su pomiješali medicinske i moralne zabrinutosti od 18. vijeka. Modeli bolesti korišćeni su da podrže niz pristupa i politika počevši od stroge prohibicije, preko obaveznog liječenja ili „građanske obaveze“, medicinskog održavanja terapije, pa sve do zatvorskog pritvora. U njima je zavisnost i kriminalizovana i medicinska; osobe zavisne o drogama su označene kao bolesni pojedinci, ali su takođe kažnjavani zbog lošeg ponašanja kao devijantni.
Uprkos nadama koje su položene u novi CRBD model, ova tekovina nije izbrisana redefinisanjem zavisnosti kao hronične bolesti koja se nalazi u mozgu. Naprotiv, brutalne društvene nejednakosti američkih odgovora na štetnost droga su istrajale ili se čak pogoršale.
Anne K. Lie, et al. „The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Imajte na umu da ovo zapravo nije kritika CRBD-a. Umesto toga, kritika je činjenice da CRBD nije doveo do promjene politike i stavova kojima su se mnogi ljudi nadali.
Tretiranje zavisnosti kao hronične, relapsirajuće bolesti mozga
Članak nastavlja da sugeriše da je CRBD možda ubrzao ove štetnosti na načine koji uključuju kriminalizaciju, zatvorski pritvor i molekularnu orijentaciju koja je otvorila vrata za opioidnu krizu sa lažnim uvjerenjem da bi Oksikodon sa produženo-oslobađajućom formulacijom mogao da je učini bezbjednijom.
Nisam pobornik toga da CRBD nužno vodi ka smanjenju stigme i boljoj politici i neću sugerisati da je CRBD odgovoran za bilo kakve promjene u politici. Međutim, argument da je model CRBD povezan sa zatvorskim kaznama potkopan je trendovima pritvora zbog učinjenih krivičnih dela povezanih sa narkoticima. Čak i kada bi model CRBD mogao da stvori značajnu politiku i kulturne promjene, za to bi bilo potrebno vrijeme — u pitanju su godine, vjerovatno mnogo godina. Grafikon ispod pokazuje izjednačavanje i eventualni pad broja ljudi koji se nalaze na odsluženju zatvorske kazne zbog krivičnih djela vezanih za narkotike u periodu o kojem se razgovaralo. Još uvek je previše ljudi pritvoreno i ti ljudi su nesrazmjerno Afroamerikanci, ali, ako želimo da uspostavimo vezu između CRBD-a i stope pritvora, veza bi bila silazni trend zatvorskih kazni za kriminal povezan sa narkoticima.
Izvor: The Sentencing Project: Can We Wait 60 Years to Cut the Prison Population in Half?
Argument vezan za Oksikodon bio bi mnogo jači da ne postoji duga istorija farmaceutskog reklamiranja, koje je dovelo do formiranja pogrešne slike o bezbjednosnom profilu lijekova, često lažno predstavljajući nauku kako bi se prikrili rizici.
Tako da… kritika se ne odnosi na naučnu ili medicinsku istinitost modela, već na nedovoljni politički i socijalni napredak.
Ovaj odeljak završava jakim argumentom:
„Širenje pristupa tretiranja zavisnosti ljekovima, bez inkluzivne socijalne politike i smanjenja štete nije bilo dovoljno da se spriječi, ni zaustavi američka opioidna kriza.
Anne K. Lie, et al. „The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Nazivanje nečega moždanom bolešću ne sužava i ne bi trebalo da suzi našu pažnju na pilule i procedure. Bihejvioralne, psihološke i socijalne intervencije trebale bi biti posebno važne kod bolesti mozga, posebno zato što će moždana bolest vjerojatno uticati na te domene i one se uglavnom doživljavaju u mozgu.
Alternativni okvir: Smanjenje štete i socijalna pravda
Autori nude smanjenje štete i socijalnu pravdu kao alternativni okvir:
„Postoje i drugi načini formulisanja i reagovanja na upotrebu supstanci. Najperspektivnije od svega je smanjenje štete, 50-godišnji društveni pokret koji se protivi represivnoj politici droga. Umesto da fokus bude na mozgu i apstinenciji kao cilju, smanjenje štete daje prioritet zdravlju i socijalnoj inkluziji ljudi koji koriste droge.
Anne K. Lie, et al. „The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Imajte na umu da autori zapravo ne govore o uzrocima ili tretmanima i da nema razloga da prepoznavanje stanja kao bolesti izostavi socijalnu inkluziju. Na primjer, ozbiljne mentalne bolesti prepoznate su kao bolesti i socijalna uključenost trebala bi da se smatra suštinskim elementom efikasnog liječenja i politike.
Koja je onda zabrinutost?
„Potrošači se odupiru prisilnim i često kaznenim načinima na koje su koriste ljekovi protiv zavisnosti. Smanjenje štete povezuje biološki sa društvenim bez davanja prioriteta jedno drugom.
Anne K. Lie, et al. „The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Dakle, zabrinutost je prinuda. Nazivanje nečega moždanom bolešću ne zahtijeva prinudu (pomislite samo na Parkinsonovu bolest), ali može otvoriti vrata ka tome. U svijetu medicine, ta vrata mogu biti otvorena kroz zakonsko označavanje staratelja. Kada su u pitanju mentalne bolesti, može se tražiti prisilno liječenje za pacijente koji predstavljaju rizik po sebe ili druge. U slučajevima starateljstva i sudske mjere obaveznog liječenja krize mentalnog zdravlja, postoje procesi osmišljeni da zaštite prava pojedinca, uključujući vremenska ograničenja za bilo koji sudski nalog koji je rezultat procesa.
U slučaju zavisnosti, uključenost u krivično-pravni sistem često dovodi do prinudnog liječenja. I do sada je bilo premalo sistemske ambivalentnosti u pogledu individualnih prava kada je u pitanju prinudno liječenje (i zatvaranje) uslijed zavisnosti. Takođe je bilo premalo brige o sistemskim nepravdama, kao što je nesrazmjeran broj Afroamerikanaca optuženih i osuđenih zbog krivičnih dijela vezanih za drogu, što je još značajnije.
Zavisnost je takođe specifična u odnosu na druge bolesti na jedan važan način. Kit Hamfriz je istakao: „Da iskoristimo izraz iz ekonomije, zavisnost ima visoke negativne spoljašnje pokazatelje koje većina medicinskih poremećaja jednostavno nema, a to mijenja način na koji savršeno pristojni i razumni ljudi reaguju na njih.”
Kako bi osvijetlio te visoke negativne spoljašnje pokazatelje, Hamfriz postavlja sljedeća pitanja:
„Ukoliko biste imali finansijskog agenta koji bi imao pristup svim vašim računima i ličnim podacima, da li biste smatrali da heroinska zavisnost koju ta osoba razvija ima neke veće posljedice od toga da on/a razvija dijabetes tipa 2? Da upisujete dijete u predškolsku ustanovu, da li biste reagovali na isti način ako biste bili obaviješteni da je vaspitač sklon metamfetaminu, kao kada biste saznali da je nastavnik sklon napadima astme? Ukoliko bi pitanje postavio stručnjak izvan naše oblasti, kako biste mu objasnili zbog čega su milioni ljudi izabrali da prisustvuju grupama samopomoći i programima liječenja fokusiranim na oporavak onih čiji su roditelji bili „alkoholičari“, ali ne postoji potražnja za programima oporavka fokusiranim na odraslu djecu pacijenata koji boluju od hipertenzije?
Humphreys K. (2017). How to Deliver a More Persuasive Message Regarding Addiction as a Medical Disorder. Journal of addiction medicine, 11(3), 174–175.
Priznajući da nije bilo dovoljno brige po pitanju individualnih prava, pretpostavljam da su najmanje 4 razmatranja važna u pogledu prinudnog tretmana.
- Da li okolnosti opravdavaju ograničavanje sloboda osobe (kroz sudski nadzor, pritvaranje ili prinudno liječenje)? Da li je ovo okolnost u kojoj su drugi bili povrijeđeni ili se nalaze pod ozbiljnim rizikom od povrijeđivanja? Ukoliko isključimo supstancu iz ove situacije, da li bi to i dalje bilo pitanje za sistem krivičnog pravosuđa (ili dječiju zaštitu)?
- Tretman za šta? Koji problem upotrebe supstanci ta osoba ima i da li je tretman odgovarajući za taj problem? Govorimo li o nekome sa blagim, umjerenim ili ozbiljnim problemom? Govorimo li o nekome ko ima obrazac slabe kontrole?
- Prinudno liječenje je često alternativa zatvoru. To je dobra stvar. Međutim, potrebno je imati na umu da ova opcija ne spušta granicu za ograničavanje prava osobe.
- Koji sistemski faktori će vjerovatno uticati na to ko će završiti u ovom sistemu i kako se postupa sa njegovim slučajem? Da li osvješćujemo i adresiramo ovo pitanje? Ukoliko su spoljašnje sile ovog sistema problem, na koji način ih možemo smanjiti unutar istog?
Ambivalentan sam u pogledu razvoja procesa u kojima bi zavisnost bila ogledalo procesima mentalnog zdravlja. Kako imam radnog iskustva u ova oba sistema, znam da bi to zahtijevalo mnogo rada kako bi se zaštitila prava ljudi zavisnih o drogama i ogromnu količinu rada na razvoju sistema njege koji bi mogli efikasno zadovoljiti potrebu.
Što se tiče uloge CRBD modela u ovoj oblasti, uviđam rizik i ponekad čujem kako je CRBD model primijenjen radi odbrane prinudnog tretmana. U isto vrijeme, vremenski period na koji autori ukazuju okarakterisan je naporima da se smanji zatvorski pritvor i ponudi liječenje kao alternativa — uz obrazloženje da je zavisnost bolest.
Mislim da CRBD model nudi dragocjen test za javnu politiku — paritet. Da li ćemo i da li bi trebalo da tretiramo srčanog pacijenta ili pacijenta koji boluje od dijabetesa na ovakav način? Visoki negativni spoljašnji pokazatelji koje je identifikovao Hamfriz predstavljaju izazov za testove pariteta koristeći druge hronične bolesti, ali on nudi drugi okvir. On o tome govori u kontekstu javne edukacije, ali je također relevantan i za razmišljanje o politici.
„Bolja analogija od astme, dijabetesa tip 2 i hipertenzije koju bismo mogli da primijenimo za zavisnost može biti da je ona slična hroničnim infektivnim bolestima (na primer HIV/AIDS). Prihvatamo da je, po pitanju infektivnih bolesti, strah koji mogu osjetiti ljudi koji imaju bolest racionalan; zaista zdravstveni profesionalci podstiču ljude da praktikuju ponašanja osmišljena da se zaštite od zaraženih pojedinaca (na primjer insistiranje da seksualni partner sa polno prenosivom bolešću koristi kondom, ne kupati tijelo nekoga ko je preminuo od Ebole). Nadalje, prihvatamo da postoji legitimna uloga za sprovođenje zakona – Tifus Meri spriječena je da nastavi da zaražava ljude zahvaljujući policiji (Marinelli et al., 2013), a ne ljekarima. Analogizacija zavisnosti sa zaraznim bolestima ima sve vrline analogizacije sa bolestima sa niskim spoljašnjim pokazateljima (na primjer astma) i takođe ima jedinstvenu prednost da bolje parira iskustvima javnosti kada su u pitanju poremećaji (a njih je potrebno ubijediti, ne nas same).
Humphreys K. (2017). How to Deliver a More Persuasive Message Regarding Addiction as a Medical Disorder. Journal of addiction medicine, 11(3), 174–175.
Naravno, ova slika će izazvati snažne negativne reakcije mnogih, ali takođe pružiti potencijal da se fokus za prinudne intervencije suzi na one situacije u kojima postoji stvarna povreda ili ozbiljan rizik po druge.
Nejednak napredak: Smanjenje štete u Evropi
Autori pružaju malo pozadine o smanjenju štete u Evropi, rezimirajući je na sledeći način:
„ Inicijative za smanjenje štete širom Evrope i Velike Britanije predstavljene su kao djelo javno finansiranih institucija koje često koegzistiraju sa represivnim sistemima politike prema drogama – što je nešto što je prikazano sa neobičnom oštrinom u francuskom primjeru. Primjer Velike Britanije ukazuje na to kako mjere smanjenja štete nisu uvek usmjerene na socijalnu pravdu za ljude koji koriste drogu, već se umjesto toga uvode kako bi se zaštitilo većinsko stanovništvo. Norveški primjer pokazuje kako restriktivni pristup uslugama za smanjenje štete može olakšati paternalizam i smanjiti djelovanje ljudi koji koriste droge.
Anne K. Lie, et al. „The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Zaključak: Ljudska prava kao prošireni okvir za smanjenje štete
„Okvir za ljudska prava suprotstavlja se nekim ograničenjima modela CRBD, uključujući stavljanje u fokus patologije moždanih bolesti i insistiranje da se svakom pojedincu sudi ili kao pacijentu ili kao kriminalcu.
Ljudi koji koriste droge i sami razvijaju pristupe smanjenja štete u lokalnoj zajednici, a koji se opiru i kriminalizaciji i medikalizaciji na osnovu toga što su oboje korišćeni za kontrolu osoba zavisnih o drogama. Smanjenje štete kritikuje hijerarhijske forme kliničke i neuronaučne ekspertize i umjesto toga podržava ljude koji koriste droge u prepoznavanju sopstvene stručnosti u upravljanju vlastitim praksama i tijelima, podržavajući njihove aktivnosti i povećavajući njihove opcije. Apstinencija se može smatrati dijelom ovog pristupa, ali samo ukoliko je izaberu sami ljudi koji koriste drogu. Kada je apstinencija nametnuta od strane spoljnih sila (ljekari, porodica, organi reda ili drugi akteri), ona sama po sebi postaje rizik za predoziranje koje rezultira smrću.
Anne K. Lie, et al. „The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.
Ovo osvjetljava još jednu primjedbu, da etiketa bolesti sagledava osobu sa zavisnošću kao pacijenta. (Za razliku od kriminalca.) Takođe je važno napomenuti da su autori prešli sa zavisnosti na „ljude koji koriste drogu”. Ovaj prelaz je važan zbog toga što korišćenje droga nije bolest, ali može biti simptom bolesti zavisnosti, baš kao što kašalj nije tuberkuloza. Kako bismo bili sigurni, većina ljudi koji koriste drogu nemaju bolest zavisnosti. Pravljenje razlike između ljudi sa zavisnošću i drugih ljudi koji koriste drogu je od ključnog značaja na mnogo načina, ali je posebno važno kada se diskutuje o modelu bolesti, njegovim konceptualnim granicama i njegovoj korisnosti.
Okvir bolesti koristan je zbog toga što nam pomaže da povučemo granicu kako bismo utvrdili ko ima bolest, a ko ne, da razumijemo neke od procesa koji su uključeni i njihove posljedice i da identifikujemo tretmane, ponašanja i intervencije koji su kontraindikovani.
Čini se da su autori veoma fokusirani na zaštitu prava na izbor korištenja droge. Za manjinu korisnika zavisnih o drogama, kritičan element za razumijevanje je oslabljena kontrola, što znači da se upotreba droge ne bira uvijek slobodno. (Moglo bi se čak reći da, povremeno, bolest prisiljava žrtvu da uzima drogu. To je dio onoga što je zastrašujuće kako za osobe zavisne o drogama, tako i za njihove voljene.) Ovo je jedan od razloga zbog kojeg je, za ovaj najteži oblik problema sa drogom koji pogađa manjinu korisnika, apstinencija indikovana.
Osobe kojima su dijagnostifikovani bipolarni poremećaj ili šizofrenija imaju pravo da odbiju liječenje u većini slučajeva. Međutim, kada njihova bolest rezultira visokim negativnim spoljašnjim pokazateljima, one mogu biti prisiljene na liječenje putem procesa koji uključuje nekoliko mjera garancije koje će zaštititi njihove slobode.
Tako da… Ova kritika nikada ne gradi slučaj u kome zavisnost nije bolest. Umjesto toga, ona tvrdi da model CRBD nije proizveo promjenu koju su neki ljudi obećali kada su predložili model koji će biti usmjeren na društvene i političke promjene. Ne vidim kako stavljanje akcenta na socijalnu pravdu zahtijeva napuštanje modela bolesti. Zapravo, tamo gde su prisutni visoki negativni spoljašnji pokazatelji, model bolesti postaje olakšavajuće razmatranje, rezultirajući pravednijim društvenim reakcijama.
Vjerujem u istinitost toga da je zavisnost bolest i da autori nikada nisu iznijeli argument u kome tvrde da ona to nije. Da li ta istina treba da bude žrtvovana ili prikrivena u potrazi za pravdom? Ne mislim da je to dobra ideja. Takve stvari doprinose trenutnoj epistemijskoj krizi i nisu neophodne. Svaki model može postati štetan ukoliko se primijeni u pogrešne svrhe ili implementira na redukujući način koji rezultira zanemarivanjem važnih razmatranja. CRBD se u tome ne razlikuje od drugih.
Izvor: https://recoveryreview.blog/2022/05/03/is-it-harmful-to-frame-addiction-as-a-disease/