U fascinantnoj studiji iz Dublina, Paula Maycock i Shane Butler (Trinity College) ističu da se vrlo malo zna o stigmi koju su doživjele osobe koji su duži vremenski period korisnici servisa za tretman upotrebe droga. Istraživanje je sprovedeno kroz narative životnog iskustva 25 osoba kojima je dugoročno propisan metadon. Njihovi rezultati ‘otkrivaju da ukrštanje stigme s starenjem snažno utiče na oblikovanje perspektive o životu koju imaju pacijenti na metadonu’.
Volim kvalitativna istraživanja jer su često emotivno dirljiva – priče živo dočaravaju važne stvari koje treba uzeti u obzir. Priče ostaju u sjećanju, kao i osjećanja koja bude u nama. Povezujem se s kvalitativnim istraživanjima na način na koji nikada ne mogu da se povežem sa tabelama, grafikonima i statistikama. Emotivno sam se povezao sa ovim istraživanjem.
U ovom istraživanju intervjuisano je 16 muškaraca i 9 žena. Dvije trećine ispitanika bili su stariji od 40 godina, a njih 16 su primali metadon 20 ili više godina. Dva ispitanika su bili dugotrajni apstinenti od svih droga, uključujući metadon. Devet ispitanika su bili pacijenti klinike za svakodnevnu kontrolisanu konzumaciju. Samo troje od 25 ispitanika bilo je zaposleno puno radno vrijeme.
Nalazi ovog rada svakako nijesu “lako štivo”. Ovdje se može osjetiti nešto više od distancirane akademske radoznalosti. Butler i Maycock ističu:
“Ove narative je prožimao poseban intenzitet, u smislu da su ispitanici često – a povremeno i emocionalno – prepričavali iskustva specifična za tretman koja su izazivala osjećaj “odvojenosti” i srama.” (Maycock i Butler, Droge: obrazovanje, prevencija i politike, 2021)
Metadon se percipira kao instrument kažnjavanja, koji ‘odražava i pojačava’ stereotipe javnosti o upotrebi droga i zavisnosti.
“Odlazak u kliniku toliko demorališe, mokriš u bočice i puziš do doktora, puziš do apoteke, a znaš, to je bio tvoj život, to je bio moj život.”, rekla je Rachel, korisnica servisa.
Učesnici u istraživanju opisuju da su se osjećali “nenormalno”, da su morali da manipulišu i snalaze se i da su se prema njima ponašali sa nepoštovanjem. Ono što zaprepaštava jeste nedostatak povezanosti sa profesionalcima sa kojima su imali kontakt, a percepcija da su kontrolisani ili kažnjavani ‘tehnikama’ tretmana – npr. prijetnje ukidanja povlastice za “prljav urin”- je uznemiravajuća. Navode da su se loša iskustva proširila i na apoteke u kojima su bili izloženi ‘javnom sramoćenju’.
Istražena je i starosna dob i vrijeme provedeno na metadonu, gdje se sa većom starsonom dobi i godinama na metadonu povećava sramota koju su ojećali , tako da su pojedinci nastojali to da sakriju, tako što nijesu tražili recepte ili ljekove za druga stanja.
Najteža tema u istraživanju je ono što Mayock i Butler nazivaju ličnim teretom stigme – pogubni unutrašnji glasovi koji su mučili učesnike, snažno usađeni i zacementirani godinama potkrepljivanja. Rezultat je oslabljen duh, nisko samopoštovanje i dehumanizacija.
„ To je ono šro radite kao zavisnik, iznevjerite ljude, nepouzdani ste i nikome ne koristite, istako je Cormac, jedan od korisnika“.
Zaključak autora je beskompromisno direktan:
“Iskustvo dugotrajnog metadonskog tretmana održavanja u Irskoj karakteriše neumorna stigmatizacija, koja odražava marginalni položaj tretmana zavisnosti u širem zdravstvenom sistemu i neuspjeh normalizacije metadonske terapije.” (Maycock i Butler, Droge: obrazovanje, prevencija i politike, 2021)
Nemoguće je ne doživjeti snažnu reakciju na ovu studiju – mene je naljutila, rastužila i frustrirala, ali moramo biti oprezni. Broj ispitanika je mali, istraživanje se odnosi samo na jedno područje Irske, a nismo čuli drugu stranu priče – kako pružaoci servisa vide situaciju, ograničenja i pritisak pod kojim rade. Ipak, ovo su bitni rezultati koji zaslužuju razmatranje i dalja istraživanja.
Pa, šta treba učiniti?
Autori identifikuju neka pitanja specifična za Irsku koja se odnose na uvođenje metadonskog tretmana održavanja koja su možda djelimično odgovorna i pozdravili su preusmjeravanje politike s krivičnopravnih pristupa ka zdravstvenom pristupu, prihvatajući da je teško izbrisati tenzije koje postoje između ova dva pristupa. Autori preispituju učinak javne kampanje za suzbijanje stigme, i umjesto toga pozivaju na organizacione promjene u klinikama i društvene strukturne promjene van tretmanskog okruženja. Možda je najveći izazov ipak, šta ćemo mi uraditi sa uznemirujućim nasljeđem onoga što smo pročitali u ovom radu.
Vraćam se činjenici koja me ovdje muči: tenziji između onoga što je dobro za javno zdravlje i onoga što pojedinci žele od tretmana. Ispitanici u ovom istraživanju nisu ušli u tretman jer su tražili zdravstvene benefite od metadonskog tretmana održavanja – oni su željeli da im se život poboljša. Autori to izričito potvrđuju:
“Dobro dokumentovani benefiti metadonskog tretmana održavanja za javno zdravlje nisu usklađeni sa percipiranim poboljšanjem kvaliteta života među pacijentima na metadonu u ovom istraživanju.” (Maycock i Butler, Droge: obrazovanje, prevencija i politike, 2021)
Maycock i Butler su dublje razmotrili ovu činjenicu u posebnom radu (na koji se planiram vratiti nekom drugom prilikom) gdje osobe na metadonskom tretmanu održavanja izvještavaju da su “pasivni primaoci kliničkog režima koji nije ponudio mogućnost ličnog angažmana. Ovo zapažanje uklapa se u studije sa drugih mjesta koje podstiču sprovođenje velike studije koja istražuje kvalitet života pacijenata na medicinski potpomognutom tretmanu koja je nedavno najavljena u British Medical Journal-u.
Iako metadon i drugi primjeri medicinski potpomognutog tretmana imaju dokazane benefite, lijekovi ne nude zaliječenje unutrašnjih rana. Problem nije metadon, niti se ovdje radi samo o stigmatizaciji. Ako budemo krivili metadon, promašićemo poentu.
Zapanjile su me izjave ispitanika o odsustvu bilo kakvih fokusiranih intervencija u kliničkim uslovima u kojima se izdavao metadon. Gdje je bio saosjećajni pristup traumi? Gdje su bile praktične potpore za stanovanje, beneficije, zaposlenje, porodice? Gdje su bile intervencije za mentalno i fizičko zdravlje? Možda su bile na raspolaganju, ali ispitanici nisu to izjavili, što govori nešto samo za sebe.
Pitam se kako bi bilo da je korisnicima pružena podrška kroz interakciju sa osobama sa životnim iskustvom zavisnosti i oporavka u svakom okruženju – primarnoj zdravstvenoj zaštiti, klinici, apoteci? Autori pozivaju na uključivanje grupa stakeholdera koje se zalažu za smanjenje štete, ali zašto ne za smanjenje štete i oporavak? Smanjenje štete je neophodno, ali nije samo sebi svrha. Nedavno sam pisao o ovome citirajući Erica Straina koji govori o važnosti pronalaženja smisla i svrhe i omogućavanja ljudima da ‘procvjetaju’ u tretmanu.
Pa zašto ne bi imali osobe sa životnim iskustvom medicinski potpomognutog oporavka, koji su postigli svoje ciljeve tretmana. Ili osobe sa životnim iskustvom medicinski potpomognutog oporavka koji su prešli na apstinenciju? Ili kombinacija. Šta bi bilo da su klinike prožete nadom i da je ta nada utjelovljena u uzorima osoba koje imaju znanje i iskustvo za dalje napredovanje i razvoj – ili procvat?
Imam još jednu brigu. Riječ „oporavak“ pojavljuje se samo dva puta u tekstu – jednom u naslovu dokumenta i jednom kao tačka tenzije gdje se pristupi smanjenja štete moraju braniti od napada „modela oporavka“. Možda sam ovo pogrešno shvatio, ali čini se da se implicira da su modeli oporavka dio problema, što sam čuo i od nekih vlasti ovdje u Škotskoj.
Predloženo rješenje – da se akteri zalažu “otvoreno, izričito i snažno za javnu potporu i prihvaćanje metadona kao legitimnog i djelotvornog oblika tretmana zavisnosti”, po mom mišljenju promašuje činjenicu da samo propisivanje metadona nikada neće ispuniti taj cilj, jer upravo ono što ide uz propisivanje donosi pozitivne učinke u živote, umjesto da jednostavno smanji štetu.
Tvrdio bih da uvođenje sistema njege usmjerenih na oporavak (uključujući medicinski potpomognut oporavak kao integrisanu komponentu), umjesto da predstavlja prijetnju, može transformisati strukture koje su dovele do ovog nivoa stigmatizacije. Odsustvo nade u sistemima tretmana šteti ne samo korisnicima servisa, već i onima koji pružaju servise. Lako se dolazi do burn outa. Moramo postaviti ljestvicu visoko ne samo zato što cijenimo one s kojima radimo, već i zato što cijenimo sebe.
Završiću sa izjavom koja budi nadu koju sam citirao u nedavnom blogu o stigmi.
“Najefikasnija strategija za borbu protiv stigme vezane za poremećaje izazvane upotrebom opijata može biti izbjegavanje retorike beznađa i naglašavanje potencijala za oporavak pogođenih pojedinaca i zajednica.” (Perry i ostali, Ovisnost, 2020)
Izvor: https://recoveryreview.blog/