Ovo nije moj prvi post o zahvalnosti, objavio sam ga još 2019. godine, a nedavno i ovaj u 2020. godini, pišući o onome što nazivam „Eeyorev mozak“. Ovo je tema o kojoj imam duboka i značajna razmišljanja jer sam se borio sa tim u toku života. Kako ovaj Forbsov članak iz 2016. godine navodi, naši mozgovi nijesu programirani za sreću već za preživljavanje. Razumijem to.
Prošao sam uspješno kroz puno stvari, jer često mogu vidjeti opasnosti koje idu u mom pravcu puno ranije. Ovo mi je jako puno koristilo u životu, kod realnih prijetnji mojoj sigurnosti. Međutim, ponekad me čini hiper-budnim, gdje se borim da uživam u trenutku ili da vidim čašu pola napunjenu u onim situacijama kada sam privilegovan što čak samo i imam čašu. Za svakog pravog lava u travi postoji nekoliko obrisa koji izgledaju kao lavovi na prvi pogled. Razgovarajući sa hiljadama ljudi tokom godina, a koji su u ranom oporavku, ovo je relativno česta pojava. Moram naporno raditi kako bih utišao ove stvari i osjećao se lagodno. Znam da sam u dobrom društvu.
Zavhalnost i povezanost sa oporavkom je jedan od mnogih aspekata o kojima ne znamo dovoljno, iako je to zaista uobičajena praksa povezana sa održavanjem oporavka. Podržavanje ljudi u ranom oporavku i traženje od njih da redovno razmisle o stvarima koje su pozitivne oko njih je pragmatična stvar koju sam naučio vrlo rano u svojoj karijeri. To pomaže ljudima da ostanu u oporavku i preoblikuju svoje okolnosti. Mnogi kliničari i savjetnici sa ličnim iskustvom ovisnosti i oporavka takođe koriste ovakve strategije kako bi pomogli ljudima da razmišljaju pozitivnije i da inkorporiraju zahvalnost kao dio samopomoći i brige o sebi kako bi na taj način održavali oporavak.
Ova pilot studija koju je opisao Institut za istraživanje oporavka, u okviru vježbe „Tri dobre stvari“ je zahtjevala od učesnika da opišu uzrok/kontekst tri “dobre” stvari koje su im se dogodile u protekla 24h. Rezultati na malom uzorku sugerišu da je opisivanje i reflektovanje na tri dobre stvari koje nam se događaju svakog dana jednostavan način za osobe u oporavku da se osjećaju mirnije i manje pod stresom. Fondacija Hazelden Betty Ford je učinila sjajan posao ispitujući i prikupljajući informacije o pozitivnoj psihologiji i njenoj povezanosti sa oporavkom.
Rezultati ove studije, sa ispitanicima iz programa 12 koraka pokazali su da su veći nivoi zahvalnosti u pozitivnoj vezi sa posttraumatskim rastom, i socijalnom podrškom, i negativno povezani sa stresom i zdravstvenim simptomima. Studije su potvrdile da praktikovanje joge i majndfulnesa u oporavku može smanjiti reaktivnost (onog percipiranog lava u travi) i ove prakse se u zajednicama u oporavku, sve više prepoznaju kao korisne.
Svi ovi navedeni članci imaju jednu zajedničku temu. O ovim temama ne znamo gotovo ništa. Da tako malo znamo o zahvalnosti i pozitivnoj psihologiji i kako se ona povezuje sa izgradnjom i održavanjem oporavka navodi se u svakom članku koji sam pronašao. Pesimista u meni vjeruje da iako su ovo vitalni blokovi oporavka, nije ih lako unovčiti. Niko se neće obogatiti ako proširimo ove prakse na naše područje, većinu toga možemo jednostavno naučiti i uključiti u naše prakse brige o sebi. Stoga, oni ne dobijaju prioritet u finasiranju istraživanja.
Moramo poboljšati naše razumijevanje kako se ovi alati mogu koristiti za najunčikovitije poboljšanje naših ishoda kao podrška dugoročnom oporavku radi poboljšanja sistema njege i podrške. Posttraumatski rast može biti podržan mogućnošću da se životni uslovi preoblikuju na pozitivan način. Malo smo učinili da proširimo naše razumijevanje ovih dinamika i kako osobe u oporavku prelaze u posttraumatski rast i kao i njegovu vezu sa procesom oporavka. Ako bi mogli mjeriti ove aspekte, možda ćemo moći pojačati doživljene benefite.
Potrebno je što prije proširiti postaviti istraživanja o oporavku kao primarni fokus naših vladinih institucija. Pisao sam o tome kako se takva područja zajedničke potrebe ostavljaju po strani, u ovom postu. Povećanje našegeg razumijevanja kako ovi alati rade i kako oni povećavaju i podržavaju oporavak je od vitalnog značaja za poboljšanje naše sposobnosti da privučemo više ljudi u oporavak kao i da održimo oporavak. Ako sada poradimo na tome, za deset godina ćemo biti zahvalni što smo to uradili.
Ovdje se može povući interesantna paralela, jer kao društvo, mi se fokusiramo na istraživanja o zavisnosti (prijetnji) i potrošimo gotovo ništa razumijevajući rješenja (oporavak). Moramo se fokusirati na istraživanja o oporavku da bi unaprijedili ishode oporavka. Kao i kod liječenja drugih bolesti, petogodišnji ishodi oporavka trebali bi biti standard mjerenja. Takođe i ostala poboljšanja u kvalitetu života kao što su fizičko zdravlje, zapošljavanje, uključenost u sistem krivičnog pravosuđa, stanovanje i zdrava uključenost u porodične odnose. Takvo istraživanje bi trebalo uzeti u obzir uslove „stvarnog svijeta“, poput istovremene upotrebe više susptanci i mjera fokusiranih na bio-psiho-socio-spiritualne aspekte zavisnosti i oporavka.
Postoji bogat mozaik različitih strategija koje podržavaju nadu, povezanost i svrhu za oporavak koje u velikoj mjeri potpadaju pod rubriku kapitala za oporavak. Kapital za oporavak gradi se na individualnom, porodičnom i nivou zajednice. Zakon privlačenja ovdje se primjenjuje na više načina. O čemu god da razmišljamo, imamo sve više o tome razmišljati. Isto se može reći onim što istražujemo u vezi sa zavisnošću. Trebali bismo se više fokusirati na finansiranje istraživanja na to kako održati dugoročni oporavak, a na taj način vjerovatno povećavamo i broj Amerikanaca koji se oporavljaju.
Izvor: https://recoveryreview.blog