Poslodavci koji se otimaju za radnike u nestašici radne snage uzrokovanoj pandemijom rješenje mogu potražiti u vijestima – zapošljavanje osoba koje pripadaju marginalizovanim grupama, poput izbjeglica i osoba u tretmanu zavisnosti, donose benefite koji su potcijenjeni.
State Department SAD obavijestio je agencije za prihvat izbjeglica da mogu očekivati oko 50.000 ljudi evakuisanih iz Avganistana. Ministarstvo za izbjeglice u Kentuckyju saopštilo je da će prihvatiti 200 izbjeglica u Louisvilleu, i još 120 u Lexingtonu.
Opijatska kriza se veoma pogoršala prošle godine. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti izvještavaju da su smrtni slučajevi usled predoziranja porasli za 30% u 2020.godini. CDC (Center for Disease Control eng. Centar za kontrolu bolesti) je ove godine saopštio da je poremećaj upotrebe opijata koštao američku ekonomiju trilion dolara – i to na osnovu izvještaja iz 2017. godine kada je bilo 25.000 manje smrtnih slučajeva izazvanih opijatima.
Zaposlenici koji su pobjegli od užasa rata ili preživljavaju zavisnost nijesu samo kategorija kojoj pribjegavamo u nestašici radne snage. Oni posjeduju sposobnosti poput rješavanja problema i upornosti – osobine koje i velike i male kompanije traže bez obzira na tržište rada.
Zavisnici u oporavku mogu biti izvanredni zaposlenici
Intervjuisao sam alkoholičara u 17. godini trezvenosti koji je tokom tog perioda stekao master poslovne administracije (eng.MBA). On je opisao fokus, posvećenost i odlučnost koja je potrebna da se održi život bez droga ili alkohola. „Ako u procesu oporavka nagovorite alkoholičara da uloži 10% energije koju je ulagao da zadovolji potrebe zavisnosti u nešto pozitivno, vjerovatno ćete imati izvanrednog zaposlenika“, rekao je on.
Napisao sam knjigu o nekoliko vlasnika restorana u Louisvilleu koji su naučili tu lekciju, u početku ne zato što su htjeli da pomognu ljudima, već zato što su im očajnički bili potrebni dobri radnici.
Prije mnogo godina, kada su Sal i Cindy Rubino pokrenuli restoran The Café, suočili su se sa nedostatkom radne snage sličnom kao danas. Za Rubinove uzrok nije bio oporavak od pandemije, već teško dostupna lokacija na drugom spratu tadašnjeg tržnog centra.
Odlučili su da pokušaju nešto drugačije. Udružili su se sa lokalnim organizacijama koje su pomagale pri prihvatu izbjeglica i zaposlili osobe u oporavku od zavisnosti.
Sumnje koje su Rubinovi imali u vezi sa ovim neuobičajenim načinom zapošljavanja su brzo nestale. Dobili su tim koji je razumio i internalizirao njihove visoke standarde. Njihovi novi zaposlenici unijeli su žar u svakodnevni rad restorana. Nakon što su preživeli izbjegličke logore ili su zbog predoziranja bili blizu smrti, ovi radnici su bili jako zahvalni što su dobili drugu šansu.
I težili su da ostanu – 11 godina, 13 godina, 17 godina. Rijetkost za restoran i još jedna konkurentska prednost.
Moć zapošljavanja kao pružanja druge šanse
Naravno, postoje i negativni aspekti. Izbjeglice često ne govore engleski jezik, a osobe u oporavku od zavisnosti mogu imati recidiv. Mora se prilagoditi način upravljanja.
U svojoj knjizi „Neiskorišćeni talenat“, Jeffrey D. Korzenik tvrdi da ono što je dobilo naziv „zapošljavanje kao pružanje druge šanse“ može rezultirati kvalitetnijim kadrom kroz netradicionalno zapošljavanje uz prilagođavanje potrebama i dodatne usluge kao što su partnerstvo sa kućama na pola puta i odsustvo s posla za hitne slučajeve u porodici.
Porodica Rubino je uspjela tako što se prilagođavala potrebama zaposlenika u svakodnevnim, malim stvarima. Menadžerka u njihovom restoranu opisala je svoje jednostavno rješenje za rad sa izbjeglicama iz cijelog svijeta, rekavši: „Pantomima je naša glavna zabava“.
Najveća prepreka pri zapošljavanju kao pružanju druge šanse jeste stigma. Ponešto može proizaći iz problema kao što je na primjer jezička barijera. Često je to samo strah od nepoznatog. Dodjeljujemo određene diskvalifikatore osobama koje su drugačije od nas, ali rijetko koji zaposlenik sa bilo kakvom pozadinom započinje posao u potpunosti savršeno i bez problema.
Takođe, imamo i politike koje otežavaju zapošljavanje kao pružanje druge šanse.
Sa 2 miliona ljudi u zatvoru u Sjedinjenim Državama mi smo svjetski lideri. Budućnost osuđenih lica često „udari u zid“ kada moraju da označe polje sa pitanjem da li su ikada osuđeni za krivično djelo. Prema kampanji „Ban the box“ (eng. „Ukini polje”) svaka četvrta odrasla osoba ima istoriju osuđivanja.
Takođe ograničavamo broj izbjeglica koji su kandidati za posao. Prije pet godina SAD su godišnje primale 70.000 do 85.000 izbjeglica. Taj broj je pao na 11.000 u 2020. godini uslijed imigracione politike iz Trumpove ere i ograničenja uz COVID-19. Bidenova administracija je pomjerila granicu na 62.500 za 2021.godinu.
Ne zaboravimo, pored poslovnih prednosti, postoji i lično i socijalno zadovoljstvo pružanja pomoći drugima. Kada su Rubinovi odgovorili na potrebe svojih radnika izbjeglica, kao što je pomaganje djeci oko školskih i domaćih zadataka, stvorila su se prijateljstva za cijeli život. Pozivani su na porodične večere gde su se upoznali sa kuhinjama i običajima iz cijelog svijeta. Mnogi zaposlenici u oporavku od zavisnost odaju im priznanje da su im spasili život.
Jedan savjetnik u oporavku od zavisnosti ukazao mi je da osobe u tretmanu zavisnosti donose još jednu prednost: svako od njih ima plan odgovornosti za svoje ponašanje.
To bi čak mogao biti dobar uslov i za nas ostale.