Sa sigurnošću se može reći da postoji jasna veza između traume iz djetinjstva i poremećaja uzrokovanih upotrebom supstanci (eng. Substance use distorder-SUD). Kako nauka i istraživanja nastavljaju da napreduju u oblasti bihejvioralnog zdravlja i zavisnosti, mnogi i dalje traže odgovore vezano za zavisnost. Ona je složena i stigmatizovana u popularnoj kulturi kao odraz slabosti ili nesposobnosti za promjenu. Međutim, traumatski događaji mogu dugoročno pratiti osobe koje su doživjele traumu u djetinjstvu sve do odraslog doba, stvarajući neprilagođene obrasce, probleme sa mentalnim zdravljem i zloupotrebom supstanci.
Dok su stope zavisnosti visoke za odrasle osobe koje su preživjele traumu, ovi brojevi mogu biti dosta veći za djecu. Tamo gdje je psihološki i emocionalni razvoj ključan za put do odraslog doba, trauma može u velikoj mjeri uticati na njih – sa rezultatom nezdravog odnosa prema supstancama. Na primjer, prema Nacionalnom Institutu za zdravlje (eng. National Institute for Health-NIH), više od jedne trećine adolescenata koji prijave zlostavljanje ili zanemarivanje imaće poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci prije nego što navrše 18. rođendan.
Da bismo dobili potpuno razumijevanje korelacije između traume iz djetinjstva i zloupotrebe supstanci, moramo razmotriti sve uzroke i reakcije na traumu, zavisnost kao i funkcionisanje mozga koji je pod njihovim uticajem.
Uzroci traume u djetinjstvu
Trauma se najčešće može definisati kao duboko uznemirujući ili neprijatan događaj koji remeti sposobnost osobe da se nosi sa situacijom, umanjuje njenu svjesnost o sebi i sposobnost da iskusi pun spektar emocija. Prema istraživanju koje je sprovela Svjetska zdravstvena organizacija, trećina od 125.000 anketiranih ljudi u 26 različitih zemalja istakla je da je doživjela traumu. Trauma iz djetinjstva može se preciznije opisati kao situacija u kojoj je bezbijednost djeteta ugrožena zbog događaja u koje je bilo ili uključeno ili je pak bilo svjedok. Brojne situacije ili slučajevi u kojima se to može desiti mogu uključivati, ali ne ograničavaju se na:
- Fizičko, seksualno ili psihičko zlostavljanje
- Zanemarivanje
- Odvajanje od roditelja
- Kompleksna trauma
- Invazivne medicinske procedure
- Poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci u porodici
- Ratna iskustva
- Bolest opasna po život
- Maltretiranje
- Nasilje
- Prirodne katastrofe
- Gubitak ili tuga
Ove vrste traumatskih iskustava mogu stvoriti snažne reakcije nakon incidenta, stvarajući doživotne obrasce ako se ne adresiraju i ako se na njih ne reaguje na vrijeme. Ako se desi da je djetetova bezbednost ugrožena, može se osjećati bespomoćno, užasnuto i ekstremno uplašeno godinama. Djeca koja nisu bezbjedna ili nemaju zaštitu takođe mogu biti preplavljena ekstremnim stresom emocionalnih i fizičkih reakcija koje prate traumatski događaj. Ova vrsta emocionalnih, fizičkih i psiholoških reakcija se obično naziva posttraumatskim simptomom. Simptomi se mogu razlikovati od osobe do osobe i često ih određuje odgovor, a ne okidač.
Uticaj traume u djetinjstvu na mozak
Pošto mozak nije u potpunosti razvijen do 25. godine, efekat traume u djetinjstvu može ozbiljno da promijeni rast i razvoj djeteta. Dok je mozak prilagodljiv, trauma izaziva fizičke promjene u mozgu djeteta. Najprimjetnije promjene se dešavaju u hipokampusu koji pomaže u regulisanju hemikalija kao što je kortizol – glavni hormon stresa u tijelu. Ovaj hormon radi sa različitim djelovima tijela kako bi odredio raspoloženje, motivaciju i strah. Kortizol je takođe poznat kao hormon „bori se ili bježi“ jer može da promijeni ili isključi mehanizme preživljavanja koji ometaju funkcionisanje.
Pored hipokampusa, projekcija cingulum-hipokampusa (CGH-R) je ozbiljno izmijenjena. Ovaj dio mozga pomaže u emocionalnoj regulaciji i obradi informacija. Iako se ne mijenjaju samo ove dvije komponente mozga, postoji više od tri druga dijela mozga koja su fizički promijenjena. Stres i zlostavljanje mogu promjeniti oblik i veze unutar mozga, a trauma takođe može uticati na prefrontalni korteks, koji pomaže u određivanju ponašanja, spoznaje i emocionalne regulacije. Ove promjene u mozgu se obično dešavaju brzo i često utiču na pogođeno dete do kraja života, bez obzira da li su intervencije sprovedene.
Prema Bessel van der Kolku, psihijatru i stručnjaku za traumatski stres, negativna iskustva iz djetinjstva mogu podstaći naš mozak da stalno osjeća opasnost i strah. Ovo se može pripisati funkcionisanju amigdale u mozgu, često osjetljivije na reakcije i manje okidače. Vremenom, reakciju straha pokreću manje prijeteće situacije u odnosu na osobu koja nije doživela traumu.
Sa ovim izmijenjenim moždanim putevima i neuroreceptorima koji su osjetljiviji na stresne situacije, logično je da pojedincu koji je doživio traumu u djetinjstvu treba izvor utjehe za ova pojačana stanja straha. Privremeno je može pronaći u zavisnosti od droga i alkohola ili određenog ponašanja, uključujući poremećaje u ishrani, kockanje ili seksualnu zavisnost jer euforija koju ova ponašanja stvaraju uključuje talase hemikalija i drugih neurotransmitera u različitim oblastima nagradnog kruga u mozgu.
Baš kao što se promjene u mozgu dešavaju usled traume, promjene u mozgu se dešavaju i zbog zloupotrebe supstanci. Osoba koja je bila traumatizovana može imati neodoljivu potrebu za olakšanjem ili ispunjenjem i lakše pribjegava rizičnijem ponašanju od onih koji nisu doživjeli traumu. Droge, alkohol i druga visokorizična ponašanja mogu proizvesti velike navale dopamina, pojačavajući potrebu za njihovom ponovljenom upotrebom. U kombinaciji sa promjenama u mozgu usljed traume, potreba za većim naletima dopamina uči mozak da traži drogu umjesto zdravih mehanizama suočavanja – što na kraju dovodi do zavisnosti. Ovo brzo olakšanje može učiniti osobu još ranjivijom, stvarajući veće rizike za još traume.
Manifestacija traume iz djetinjstva
Trauma se kod djece veoma često manifestuje na različite načine fizički, emocionalno i psihološki. Efekat traume fizički može proizvesti veće količine adrenalina i kortizola, aktivirajući procese „borbe, bekstva ili zamrzavanja” (eng. fight, flight, or freeze). Tokom vremena, ove reakcije mogu ponovo da se stimulišu u situacijama koje su možda pokrenule sjećanja ili asocijacije na traumatski događaj, ali nisu nužno opasne po život.
Psihološke reakcije traume mogu se pripisati brojnim simptomima koji mogu uključivati
- Iscrpljenost
- Tugu
- Anksioznost
- Utrnulost
- Disocijaciju
- Konfuziju
- Agitaciju
Iako su ovo neki od najčešćih simptoma, kod osoba koje su preživjele traumatski incident mogu se vidjeti i mnogi drugi simptomi.
Psihološki efekti traume iz detinjstva u odraslom dobu
Borba da se traumatska sjećanja i reakcije na njih potiskuju u djetinjstvu može biti iscrpljujuća. Žrtve traume mogu se osjećati ranjivo. Da bi shvatili šta se dogodilo, pojedinci često razvijaju nove sisteme vjerovanja i interne mape kako bi mogli da se nose sa tim. Noseći sa sobom ove emocionalne rane tokom odrastanja, pojedinci mogu stvoriti negativne sisteme vjerovanja ili percepcije lažnog identiteta kako bi se zaštitili i osjećali bezbjedno i prihvaćeno. Uobičajeno je da pojedinci koji su doživjeli traumu iz djetinjstva zakopaju osjećanja i hodaju svijetom sa nezadovoljenim potrebama. Većina se plaši da će, ako pokažu svoje pravo ja, biti napušteni, odbačeni i nevoljeni. Ove nezadovoljene potrebe takođe mogu dovesti do zloupotrebe supstanci.
Još jedan psihološki obrazac koji trauma iz djetinjstva može prenijeti u odraslo doba je negativan unutrašnji govor. Deca koja su preživela traumu u djetinjstvu, u odraslom dobu mogu usvojiti mentalitet žrtve koji ih dovodi do osjećaja bespomoćnosti i uvjerenja da nemaju kontrolu nad svojim životom. Kao djeca možda nisu imali kontrolu nad svojim okruženjem ili situacijom, ali to ih ne primorava da ostanu žrtve do kraja života. Prekidanje tog ukorjenjenog obrasca ponašanja je teško ali nije nemoguće uz terapiju i savjetovanje.
Pored toga, ako je dijete odraslo u porodici gdje vlada nezdravo izražavanje bijesa, može početi da vjeruje da pokazivanje bijesa nije prikladno. Ako je traumatski incident koji je doživjelo imao veze sa nasiljem ili bijesom, djete može početi da potiskuje bijes i da vjeruje da je to nasilna emocija. Prelazeći u odraslo doba, pojedinci mogu potisnuti osjećanja i biti nesposobni da izraze bijes. U ovoj situaciji važno je zapamtiti da je bijes normalna emocija koju svi doživljavamo. Osobe koje su iskusile ovu vrstu traume mogu nositi ljutnju sa sobom ali nemaju sposobnost da je izraze direktno, već to čine na pasivno – agresivan način.
Ako je dijete doživjelo traumu zbog zanemarivanja ili napuštanja, postoji mogućnost da je razvilo neku vještinu suočavanja kao što je potiskivanje bijesa, straha i frustracije kako ne bi ponovo bilo zanemareno. Iako nisu očigledni, svi prethodno pomenuti mehanizmi suočavanja se polako razvijaju tokom vremena i mogu rezultirati bržim putem do zloupotrebe supstanci kako bi se nadoknadile ove nezadovoljene potrebe i neizrečena osjećanja.
Tretman zavisnosti zasnovan na traumi
Jasno je da traumu iz djetinjstva i zloupotrebu supstanci treba istovremeno rješavati kao stanje komorbiditeta u okviru tretmana zavisnosti i njege zasnovane na traumi. Tretman zavisnosti zasnovan na traumi je definitivan pristup zasnovan na uticaju traume na mozak i koristi ove informacije da diktira kliničku praksu i adresira simptome traume. Ovaj pristup nije nužno formulisan da adresira i obradi konkretan događaj, već simptome koji su sa njim povezani.
Iako postoji veliki broj pristupa tretmanu zavisnosti na osnovu traume, postoje tri glavne tačke uključene u tretman traume u ovom kontekstu, a koji uključuju:
- Promovisanje razumijevanja simptoma iz pristupa zasnovanog na jakim stranama
- Smanjenje rizika od ponovne traumatizacije pacijenta
- Ponudu i identifikaciju podrške koja je zasnovana na traumi.
Tretman zavisnosti zasnovan na traumi bazira se i na funkcionisanju autonomnog nervnog sistema koji reaguje na traumu. On se sastoji od simpatičkog i parasimpatičkog nervnog sistema, gdje simpatički nervni sistem povećava stimulaciju uključujući povećanje srčane frekvencije, dok parasimpatički nervni sistem opušta osobu snižavajući broj otkucaja srca. Brojni modaliteti u tretmanu zasnovanom na traumi nude usluge koje pomažu u smanjenju prestimulisanog simpatičkog nervnog sistema povećanjem aktivacije parasimpatičkog nervnog sistema.
Ovi modaliteti mogu uključivati, ali ne ograničavaju se na sljedeće:
- Individualna terapija
- Grupe za podršku
- Svjesnost, joga, meditacija i tehnike opuštanja
- Dijalektička bihejvioralna terapija uključujući emocionalnu regulaciju i vještine tolerancije na opasnost
- Terapija desenzibilizacije
- Farmakoterapija
Pomaganje u rješavanju ovih suštinskih problema uz pomoć njege zasnovane na traumi može pružiti bolju šansu u pomaganju osobama da postignu dugoročnu trezvenost. Osobe koje su doživjele traumu u djetinjstvu i koriste drogu i alkohol kao način da se izbore sa unutrašnjim nemirima povezanim sa ovim incidentima, čine to kako bi pronašli olakšanje, a ne zato što je to zabavan način navigacije kroz život.
Ako se Vi ili voljena osoba borite sa traumom iz djetinjstva i zloupotrebom supstanci, tu smo da Vam pomognemo da živite život kakav zaslužujete. Pozovite besplatnu telefonsku liniju 0800-81 400 ili se javite putem maila: preporod@t-com.me.
Izvor: https://sobernation.com/childhood-trauma-substance-use-disorder/