Danas će smrtni slučajevi uslijed predoziranja drogom odnijeti skoro tri stotine američkih života — zahvaljujući stigmi. Etikete i stereotipi koje mnogi od nas koriste su stigma na djelu i odvajaju nas od onih koje obilježavamo kao inferiorne, kao ljude koje treba izbjegavati. Osuđujemo i diskriminišemo, ponekad nesvjesno, bez namjere da nanesemo štetu, a prečesto i namjerno.
Ali oni među nama koji koriste drogu, koji su se borili sa ovisnošću, ili se nalaze u oporavku (kao što obojica jesmo), su ostavljeni, bez glasa, odbačeni i isključeni iz svega što nas čini ljudima. Ovo je često poenta stigme. Mnogi vjeruju da će, ukoliko kaznimo i osramotimo one koji koriste drogu i prekinemo njihove društvene veze, oni prestati da je uzimaju.
Nikada nije tako jednostavno, a ovo nas košta vrijednih života. Stigma je smrtonosna. Stigma je prepreka u traženju pomoći, učešću ili ostanku u programima liječenja ovisnosti od droga i alkohola.
Ona sprječava pristup i pružanje pravedne, visokokvalitetne, životno spasonosne njege u svakom kutku našeg društva, a posebno u našim zdravstvenim i krivično-pravnim sistemima. I sprječava podršku za donošenje i sprovođenje efikasnih politika i programa koji funkcionišu.
Pristup politika o drogama koje je naše društvo prihvatilo predstavlja nepremostivu prepreku u spašavanju života i pomaganju ljudima da napreduju u oporavku. To je savršeno gorivo za pojačavanje zdravstvenih, društvenih, ekonomskih i pravnih štetnosti povezanih sa drogama i politikama koje koristimo da ih kontrolišemo.
Različiti segmenti društvene zajednice koja se bavi zagovaranjem fokusirali su se na različite negativne aspekte stigme. Od prava na privatnost, nejednakih standarda osiguranja i finansiranja, pristupa kvalitetnoj i pravednoj njezi, do kriminalizacije i beskrajnih kolateralnih posljedica, stigma je uvijek igrala glavnu ulogu u „ratu protiv droga“.
Kako bismo se efikasno pozabavili upotrebom droga i predoziranjem u Americi, potreban nam je fundamentalni zaokret u tome kako vidimo droge, ljude koji koriste droge i bolest ovisnosti. Moramo biti viđeni i tretirani zaista kao ljudi, uključeni, i kao pripadnici plemena. Ovo je put ka spašavanju života i formiranju iscjeljujućih zajednica.
Da bismo istražili uticaj stigme na ljude koji koriste drogu i one u oporavku anketirali smo preko 30.000 ljudi širom SAD-a o njihovoj percepciji različitih aspekata društvene stigme. Naši nalazi pokazuju da je stigma visoka i rasprostranjena širom nacije i razotkriva širok spektar lažnih percepcija, mitova i dezinformacija koje podupiru naše politike i prakse. Ove percepcije su sila koja podstiče stigmu koja je smrtonosnija od bilo koje supstance i primarni je pokretač smrtnih slučajeva zbog predoziranja.
Preko 70% ispitanika u našoj anketi smatra da društvo u cjelini zastupa stav da su pojedinci koji koriste drogu izgnanici, kao i da pojedinci koji su ovisni o drogama imaju umjerenu, nisku ili uopće nemaju šansu da održe svoj oporavak. Ovo stvara dalekosežne implikacije za politiku i praksu. Ovo nas dovodi do toga da rijetko obezbjeđujemo pravu dozu i trajanje visokokvalitetne njege zasnovane na dokazima, za šta istraživanja pokazuju da je najmanje 90 dana. Gore navedeno je također pogrešna percepcija s obzirom na to da se 75% ljudi, koji smatraju da imaju problem povezan sa upotrebom supstanci tokom svog života, oporavi.
Zamislite da medicinski profesionalac posramljuje osobu koja doživljava srčani udar zbog njenih životnih izbora, ili još gore, da joj uskraćuje liječenje jer veruje da je to sama sebi uradila. Insistirali bismo na disciplinskom postupku i zahtijevali etičko liječenje. Ljudi sa problemima uzrokovanim upotrebom supstanci suočavaju se sa ovom vrstom ruganja svakog dana i u svakom sistemu.
Da bismo se pozabavili stigmom, moramo da ispitamo naše percepcije i pristup drogama i ljudima koji ih koriste. Moramo osmisliti intervencije koje nas podstiču na kritičko razmišljanje i pokreću naše sisteme i ljude koji rade u njima na promjenu. Moramo uključiti ljude sa proživljenim iskustvom ovisnosti i oporavka na svakom nivou, usmjeravajući na taj način politiku, praksu i sistemske promjene koje želimo da postignemo.
Moramo educirati zajednice i Amerikance o primjeni Zakona o invaliditetu i Zakona o paritetu mentalnog zdravlja i ovisnosti (eng. The Mental Health Parity and Addiction Equity Act – MHPAEA). I moramo kreirati federalni Prijedlog zakona o pravima koja štite osobe sa problemima uzrokovanim upotrebom supstanci, kako bi se osigurao pravedan, nepristrastan tretman zasnovan na dokazima, koji odaje počast dostojanstvu i humanosti pojedinca, kao što bismo očekivali sa liječenjem bilo koje druge bolesti.
Neinformisani stavovi koje imamo o drogama i ljudima koji ih koriste su smrtonosni.
Da bismo zaštitili život, pomogli ljudima da pronađu put oporavka i zaustavili bolan gubitak života koji može da se spriječi, moramo slušati, u svakoj fazi procesa donošenja politika, upravo one ljude kojima mnogi rugaju.