Prije neki dan, dok sam bio na društvenim mrežama, vidio sam komentar prijatelja koji je prepričavao svoje iskustvo u radnji kada se pokrenuo uređaj protiv krađe, zbog neke stvari koju je kupio. Napisao je kako je za njega bio predivan osjećaj, to da samo stane i sačeka službenika koji će se pozabaviti novonastalom situacijom i koliko je to drugačije za njega u odnosu na njegovo iskustvo iz aktivne zavisnosti. Istakao je kako je to dosta drugačije, zato što je za vrijeme aktivne zavisnosti krao i bavio se nezakonitim radnjama, kako bi našao način da dođe do opijata. Nije to veličao, fokus onoga što je rekao bio je na tome koliko je oporavak pozitivan za njega, zato što više ne radi takve stvari. Međutim, u komentarima mu je neko skrenuo pažnju da je govoriti o njegovim posledicama u tom smislu pogrešno.
Sve češće viđam ovu vrstu cenzure na društvenim mrežama, kako se čini da tribalizam (lat. društvena organizacija plemenskog tipa, nazadna ideologija koja se opire društvenim promjenama i progresu) preuzima društveni diskurs u našem društvu i to ne samo za područje zavisnosti i oporavka. To je naročito opasno za zajednicu osoba u oporavku, koja već dugo ima koristi od otvorenog diskursa sa fokusom na izgradnju šireg konsenzusa. Naša zajednica je jedna od onih sa mnogo čvrstih stavova.
Postižemo velike stvari, kada se uvežemo i radimo na područjima koja su od zajedničkog interesa. Opasnost od homogenizacije naših priča je bila jedna od tema prošle godine u ovom radu na temu pripovijedanja o oporavku. Bila mi je čast raditi sa Bill White-om i Danielle Tarino na radu koji je govorio o započinjanju dijaloga o ličnom iskustvu i zagovaranju javnog oporavka fokusiranog na etiku dijeljenja naših priča, kao i njihovu vrijednost za novi pokret zagovaranja oporavka.
Ono što je meni zapelo za oko dok sam čitao tu objavu, jeste da je pojedinac bio kažnjavan od strane druge osobe zbog priče o zavisnosti, samo zbog toga što je toj osobi bila neugodna istina tog pojedinca, iako je on kroz tu priču naglašavao prednosti oporavka. Suština je da čak i samo priznavanje stvari koje su opštepoznate u našem društvu, kao što je kriminalno ponašanje pod dejstvom, može dovesti do učvršćivanja stigmatizirajućih stavova prema osobama koje su zavisne o drogama.
To nas dovodi do nerealne i homogenizovane verzije zavisnosti i oporavka, koja uistinu ne odražava kako izgleda jedno ozbiljno stanje osobe koja upotrebljava supstance. Istina koja nije uljepšana, jeste da zavisnost često vodi ljude da rade one stvari koje su izvan njihovih vlastitih kodeksa ponašanja, uključujući nezakonite i opasne stvari. Za mene je to bila istina; to je istina za veliku većinu nas koji imamo ozbiljne poremećaje uzrokovane upotrebom supstanci. Postoji duga lista stvari koje sam uradio dok sam bio zavisan, a koje ne bih uradio sada sa svojim potpuno funkcionalnim mozgom.
Zavisnost je stanje mozga, pogotovo djelova mozga koji su povezani sa izvršnim funkcijama,područjima zaduženim za rasuđivanje. Zavisnost takođe pogađa i limbički sistem, dio mozga koji se bavi osnovnim funkcijama, četiri F, evolucijskih nagona. Ja sam to shvatao na sljedeći način, dio mozga koji je zadužen za rasuđivanje između dobrog i lošeg je bio najtiši šapat, a dio mozga za osnovne funkcije, koji je želio da doživi taj omamljujući osjećaj droge mi je vrištao na uho da uradim sve što je potrebno da uzmem drogu i da ignorišem sve drugo što se nalazilo između mene i droge. Nakon što se moj mozak oporavio, ovo se obrnulo i regije izvršnih funkcija su postale daleko glasnije, a limbički sistem je bio tihi šapat.
O ovoj dinamici sam razgovarao sa mnogo osoba koje su doživjele zavisnost tokom godina i generalno koje ovo shvataju kao dosta slično njihovim ličnim iskustvima. Ovo je bilo uobičajno za sve nas koji smo imali teške oblike zavisnosti. Izuzetno je zastrašujuće, iz ličnog iskustva, šta se dešava sa voljom dok si vezan zavisnošću, vjerujte mi na riječ.
Ono što je meni posebno zasmetalo pri čitanju razmjene mišljenja jeste da postoji sve veća tendencija da se opomene svaka osoba koja priznaje stvari koje svi obično znamo o zavisnosti. Korištenje droga može dovesti do zavisnosti, a kako zavisnost utiče na funkcionisanje mozga zavisnika, može prouzrokovati da osoba radi stvari koje inače ne bi uradila. Ja sam u oporavku iz dva osnovna razloga. Prvi je da hoću da živim život koji želim, bez droge i alkohola. Umjerenost uopšte nije izbor za osobu kao što sam ja sa ozbiljnim oblikom zavisnosti. Moj život je daleko bolji ovakav!
Drugi razlog je to što sam prilično siguran, iz onoga što mogu vidjeti u literaturi, kao i iz iskustava koje vidim oko sebe, da za osobu poput mene koja ima težak poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci, upotreba vodi na put gdje moje sposobnosti da djelujem svojom voljom postaju nesigurne, zbog toga što zavisnost otme mozak. Imam odgovornost prema sebi i prema drugima da ne dozvolim da se to desi. Kao i hiljade drugih koji se bore sa teškim poremećajima uzrokovanim upotrebom supstanci, ja ne koristim droge, tako da moj mozak ostaje funkcionalan i ja kao takav, ostajem potpuno funkcionalan i produktivan građanin.
Trenutno radim sa kolegama, na temu stigme, temi ovog posta o kojoj imamo prilično produktivan dijalog. Stigma protiv zavisnosti, osoba zavisnih o drogama i osoba u oporavku, predstavlja dubok problem, na čije smo se adresiranje usmjerili sa čvrstim podacima na načine koji do sada nisu urađeni. To je važan projekat. U tom istraživanju na hiljade amerikanaca, 71% ispitanika je reklo da vjeruje da društvo u većini, tj. pojedince koji problematično koriste droge, smatra za osobe koje su odmetnici ili nisu članovi zajednice. Vjerovanja vezano za osobe u oporavku su bila jednako loša.
Kako neko može dobiti pomoć ako vas društvo vidi kao odmetnika? Opseg je ogroman; prema Izvještaju ministra zdravlja za 2016. za alkohol, droge i zdravlje 20.8 miliona ljudi (7,8% populacije), ispunilo je dijagnostičke kriterije kada je u pitanju poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci u 2015 godini. Moramo promijeniti stavove, potrebno je da na nas gledaju kao na ljudska bića i da nas tako tretiraju. Mi se sada ne nalazimo na tom mjestu niti smo blizu toga. Mišljenje šire javnosti jeste da me otprilike jedan od tri amerikanca vidi kao punopravnu osobu zbog moje zavisnosti i statusa u oporavku.
Moramo osigurati da se sa osobom koja je zavisna postupa sa poštovanjem i da joj se ponudi saosjećajna pomoć. Recimo, na dijabetičare ne gledamo kao da su manje ljudi od nas, dok osobe koje imaju problema sa zavisnošću upravo tako tretiramo. Ovakvi stavovi se moraju promijeniti, ukoliko želimo da efikasnije pomognemo većem dijelu populacije koji postaju zavisni. Ali da li želimo homogenizovati supstancu koja stvara zavisnost i zanemariti svo razaranje koje prečesto dolazi sa njom? Nadam se da ne!
Destigmatizovanje osoba koje konzumiraju droge se značajno razlikuje od destigmatizovanja zavisnosti. S razlogom postoje tabui protiv droga koje izazivaju zavisnost, posebno u relaciji sa zavisničkim korištenjem droga od strane mladih osoba. Znamo da je mozak u razvoju osjetljiviji i podložniji zavisnosti i da rano konzumiranje droga povećava rizik od zavisnosti. Naravno, većina nas ne bi htjela da destigmatizuje upotrebu heroina za djecu. Konzumiranje droga je opasno, mi oko toga dižemo ogradu i dajemo ljudima do znanja da je opasna iz dobrog razloga. Pogledajte samo šta alkohol, koji je legalna droga, može da uradi osobi i promijeni njenu prirodu kako se zavisnost razvija.
Ne želim da neko od članova moje porodice eksperimentiše sa metamfetaminom. Dramatično se povećava broj žrtava na autocestama koje su povezane sa kanabisom. Ne želim da vozač automobila, koji ide prema meni bude omamljen zbog upotrebe kanabisa ili alkohola. Moramo biti sposobni da govorimo o ovim stvarnim i izuzetno tragičnim posljedicama. Otvorene diskusije oko ovakvih stvari postaju teško izvodljive zbog dinamike tribalizma prisutne u našoj zajednici i širem društvu.
Iz opravdanog razloga ne želimo da naše dadilje budu na heroinu, ali isto tako moramo imati želju pomoći takvoj osobi i svima koji su time pogođeni. Postoje ozbiljni rizici za javno zdravlje koje dolaze sa upotrebom droge. Takođe znamo da osobe koje često koriste droge, vremenom dožive značajne promjene u svojoj ličnosti i rade stvari koje inače ne bi radili u dijelu života prije nego što su postali zavisni. Trebali bi imati saosjećanja a ne ismijavati se.
Ne bi se trebali međusobno kažnjavati zato što govorimo o našim realnostima sa teškom zavisnošću, čak iako danas postoji rastuća svijest o tome da postoje osobe sa lakšim oblicima upotrebe supstanci. Uljepšavanje užasnih posljedica koje ima teška zavisnost, bi bilo pogrešno sa naše strane, čak i ako radimo na tome da se smanji stigma usmjerena prema osobama koje su zavisne o drogama i nama koji smo u oporavku, kako bi se osigurao pravičan tretman u društvu. Zavisnost je smrtonosno i ozbiljno stanje i mi moramo priznati i prihvatiti sve rizike koji su povezani sa zavisničkim korištenjem droga, čak i dok radimo na prihvatanju naše braće i sestara u rukama zavisnosti.
Iako su ovo važni razgovori, prije svega kao društvo i zajednica za oporavak, čini mi se da smo sve lošije opremljeni da ih imamo kako se odmičemo od nijansiranog otvorenog dijaloga u ukorjenjene ideološke kampove, paralelno sa ostatkom društva. Prema mom skromnom mišljenju, ovo posljednje je jednako opasno kao destigmatizovanje zloupotrebe droga. Mnogi životi su u balansu, a istorija nam pokazuje da možemo i da se oporavljamo, a kada to napravimo, imamo kapaciteta da se okupimo i zajednički radimo velike stvari. Homogenizovanje kako zavisnost izgleda ne pokreće nas u tom smjeru.
IZVOR: https://recoveryreview.blog/