Kada bi učinkovito rješavanje zavisnosti bilo lako i jednostavno, već bismo to učinili. U stvarnosti, to je stanje sa više aspekata, koje prkosi jednostavnim rješenjima. Postoje složeni genetski i faktori okoline koji podstiču kontinuiranu i problematičnu upotrebu i zavisnost koja nije u skladu ni sa definicijama ni sa ček listom koju obično koristimo. Zbog toga se mi, tokom toliko decenija, još uvijek borimo sa time kako definisati i pristupiti zavisnosti. Značajan faktor zbog kojeg nije razvijena šira društvena podrška jeste pretjerano pojednostavljivanje kontiniuma zavisnosti o upotrebi supstanci i njenih posljedica.
Imali smo mi i svoje uspjehe. Prije dvadeset godina, zajednica za oporavak se fokusirala na dugoročne, višestruke strategije za oporavak kako bismo proširili napore za oporavak u cijelom društvu. Hvala Upravi za zloupotrebu supstanci i usluge mentalnog zdravlja (engl. Substance Abuse and Mental Health Services Administration, SAMHSA) što vodi ovaj proces. Radili smo na preusmjeravanju napora sa tretmana akutne njege na dugoročne napore za oporavak u zajednici. To je odjeknulo, jer je u to vrijeme baš tako nešto trebalo. Uprkos našoj različitosti u zajednici za oporavak, nalazili smo zajednički jezik i ciljeve u građanskim raspravama usmjerenim na rješenja. Ovo je primjer strategije na kojoj smo sarađivali sa mnogim grupama, radeći zajedno. Naši su napori isplatili dividende. Ključno je bilo razvijanje usluga koje su bile široko podržane isticanjem vrijednosti oporavka umjesto fokusiranosti na patologiju.
Ne bi smjeli zanemariti činjenicu da kada teški poremećaj upotrebe supstanci ostane neriješen, on razara čitavo društvo. U Portugalu postoje Komisije za uvjeravanje (engl. Dissuasion Commissions) sa dobrim razlogom, koje mogu vršiti pritisak na ljude da potraže pomoć (što se inače dešava na zahtjev). To je još jedna stvar koju nemamo. Uspjeli su se riješiti tržnica droga na otvorenom. Portugal je dekriminalizovao droge, ali nisu prestali kažnjavati korišćenje droga, što su dvije različite stvari. Trebamo obratiti pažnju na to da smo čak i kao društvo veoma različiti od Portugala. Izgleda da smo fokusirani samo na dio njihovog rješenja. Čini se da je to ono što najbolje radimo.
Postavlja se pitanje kako ćemo sa dostojanstvom i poštovanjem podržati osobe koje zloupotrebljavaju droge, istovremeno uravnotežujući jedinstvene rizike upotrebe droga i zavisnosti za društvo? Nedavno sam naišao na članak, u kojem dr. Keith Humphreys piše o tome „kako prenijeti uvjerljiviju poruku u vezi s zavisnošću kao medicinskim poremećajem”. Mislim da ovo sadrži neke odgovore.
Kao što dr. Humphreys primjećuje, iako zavisnost dijeli mnoge karakteristike sa drugim medicinskim stanjima poput dijabetesa i bolesti srca, za razliku od tih stanja, zavisnost ima visoki nivo negativnih vanjskih posljedica. To utiče na to kako pristojni i razumni ljudi reaguju na osobe sa poremećajima zavisnosti. Obzirom na uticaj zavisnosti na društvo, može se očekivati da će ljudi imati vrlo negativne stavove o osobama sa problemom zavisnosti. Kako dr. Humphreys piše, uobičajeno je primijetiti da postoje žrtve naše upotrebe droga i da fokusiranje na pomoć ljudima u oporavku, kao što sam ja, nikako nije pokušaj da se ta šteta minimizira.
Nakon što smo primijetili i iskusili vrlo negativne stavove, čak i u našim centrima medicinske brige, što je navedeno prošle godine „izvedi osobu zavisnu o drogama iz bolnice na parking i upucaj je” očigledno je da društvo još uvijek ima vrlo visok nivo stigme prema cjelokupnoj populaciji osoba sa problemom zloupotrebe supstanci. Saradnja moje organizacije sa Elevystom i RIWIjem, na inicijalnom istraživanju percipirane stigme u Sjedinjenim Američkim Državama, to dokazuje. Pronašli smo puno toga zajedničkog, znatno više od svih razlika u stavovima koje imamo. To je vrlo produktivan proces. Konsenzusna izjava je da je stigma naša najveća prepreka. Moramo poboljšati percepciju javnosti o nama.
Negativne percepcije o osobama sa problemom zloupotrebe supstanci su razumljive iz više aspekata. Osobe sa problemom zavisnosti, kao što sam ja, (koje nisu u oporavku) upravljaju motornim vozilom pod uticajem supstanci i to može rezultirati ubijanjem nekoga. Možemo uzrokovati teške traume porodicama, pa čak postati nasilni pod uticajem supstanci poput alkohola i metamfetamina. Takođe, možemo predstavljati rizik za društvo pa to zahtijeva intervencije organa za sprovođenje zakona. Trebali bi se fokusirati na načine koji smanjuju haos i opasnost na ulicama, održavati ljude na životu i riješavati probleme nasilja povezanog sa zavisnošću, bez refleksnog izolovanja ljudi koji koriste droge u kaveze. Trebamo se držati ciljeva dugoročnog oporavka, jedinog pravog načina za smanjenje broja osoba zavisnih o drogama u našim zajednicama. Čini se da gubimo taj fokus i ja sam zabrinut.
Naš veliki problem je to što se na zavisnost gleda ili kao na medicinsko stanje ili kao na stanje u kojem se, jednostavno, lišava slobode svako ko ima taj problem. Ovo poslednje očito nije rješenje. U stvarnosti je to zdravstveno stanje, ali i pitanje javne sigurnosti. Pretvaranje u ili/ili problem previše je pojednostavljeno. Doktor Humphreys nas podsjeća da je važno priznati ove štetnosti za društvo čak i dok pozivamo na saosjećanje i razvijanje učinkovitih načina za poboljšanje društvene percepcije o osobama sa problemom zavisnosti. Zavisnost nije dijabetes ili bolest srca u odnosu na to šta čini našem društvu. Moramo smisliti način da poručimo kakvu vrijednost ima pomoć ljudima u procesu oporavka i, takođe, priznati kakav je rizik za društvo ako se ne podrži više ljudi u oporavku.
Potrebno je poslati jasne poruke, ako želimo poboljšati percepciju javnosti o upotrebi supstanci i zavisnosti u Americi. Takođe moramo priznati štetu koje naše društvo doživljava uključujući i povećanje od 24% smrtnih slučajeva povezanih sa alkoholom na autocestama, smrtnih slučajeva od predoziranja koji se nastavljaju kretati u krivom smjeru, te vjerovatnost povećanja kriminala zbog povećane prevalencije korištenja metamfetamina na ulicama. Rizikujemo da se ravnoteža pomakne ka rješenjima baziranim na zakonu i redu koja će našu najmarginaliziraniju braću i sestre masovno strpati u zatvorske ćelije u bližoj budućnosti, jer je društvo umorno od štete koju mi nanosimo. To bi možda bilo čak i gore od naše rastuće stope smrtnosti.
Moje sopstveno iskustvo sa zavisnošću, oporavkom i višedecenijski rad naglašava dihotomiju zavisnosti. Veliki broj ljudi sa problemom zavisnosti su sjajni ljudi. Međutim u aktivnoj zavisnosti nanosimo veliku štetu i sebi i drugima oko nas. Zaista možemo biti vrlo destruktivni. Ne bih sada ni pomislio da uradim mnoge stvari koje sam radio u periodu aktivne zavisnosti. Znam da nisam jedini. To je zbog načina na koji zavisnost utiče i na izvršne funkcije i na limbički sistem. Znamo da osobe koje su zavisne nemaju u potpunosti kontrolu nad svojim sposobnostima. Zbog toga mi pravimo takvu štetu u aktivnoj zavisnosti. Od ključne važnosti za jačanje podrške javnosti je pravilno formulisanje zavisnosti uz priznavanje štete koju činimo društvu, kao i krug traume koji potiče iz zavisnosti. Trebali bismo razmotriti sljedeće:
- Ljudi koji zloupotrebljavaju supstance zaslužuju naše saosjećanje i empatiju.
- Uključivanje osoba koje koriste supstance sa stavom da zaslužuju puno poštovanje , vjerovatnije će ih dovesti do traženja pomoći, podrške i ostvarenja dobrog zdravlja.
- Ljudi sa problemom zavisnosti ponekad mogu ugroziti svoje živote i živote ljudi oko sebe. Vrlo je realna zabrinutost za javnu sigurnost vezano za zloupotrebu supstanci.
- Osobe s teškim problemima zloupotrebe supstanci se, takođe, mogu upetljati u nezakonito ili čak nasilno ponašanje dok su u mukama zavisnosti. Takvo ponašanje ne ukazuje na to ko smo mi u procesu oporavka.
- Pomaganje osobi zavisnoj o drogama da se oporavi prilično smanjuje rizik od opasnog ili neprikladnog ponašanja i u konačnici je najučinkovitiji način za smanjenje broja osoba zavisnih o drogama širom zemlje.
- Odgovarajuća briga i podrška vodi ka oporavku, kao mogućem ishodu za osobe sa poremećajem upotrebe supstanci. Usmjeravanje sredstava na ovaj cilj povećaće broj osoba u oporavku, poboljšati zdravlje i sigurnost cjelokupne zajednice i dugoročno uštedjeti mnogo resursa .
Naša sopstvena istorija liječenja zavisnosti i oporavka stvara brigu. Istorija oporavka u Americi nije linearna, baš kao ni svi drugi aspekti istorije. Bill White je to pokazao svojim uticajnim djelom Ubijanje zmaja (engl. Slaying the Dragon). Postoje „dva koraka” naprijed, jedan (dva ili čak tri) korak (a) plesa unazad kroz godine. Krećemo se od sa osjećanja i podrške ka kažnjavanju zavisnosti tokom dugog perioda i onda se na kraju eventualno vraćamo prema sa osjećanju i podršci. Mnogo je razloga zbog kojih se to događa, a jedan od njih je kako previše pojednostavljujemo slanje naših poruka.
Dio problema je kako smo neiskreno prikazivali korišćenje droga. To je bilo destruktivno. Svako ko je gledao Ludilo trave (engl. Reefer Madness) i ima iskustva sa kanabisom procijenio bi da propagandni film dramatično precjenjuje rizike ove droge. Kao rezultat toga zanemario sam sve stvarne rizike. Mogao sam reći da ono što prikazuje ovaj film nije istina tako da sam ignorisao sve navedene rizike o kojima sam slušao na časovima o zdravlju. Pušio sam travu i smijao se cijeli film. Sada se prikazuje kao da nema nikakvog rizika, što takođe nije tačno. Platićemo i za to.
Na sličan način, normalizacija destruktivne upotrebe droga na ulicama pogodiće veliki dio nacije kao neprikladan odgovor koji ultimativno neće podržati. Potcjenjivanjem rizika za društvo od normalizacije problematične upotrebe droga može dovesti do negativne reakcije američke javnosti koja trpi kolateralnu štetu. Neiskreno je pretvarati se da je zavisnost poput bilo kojeg drugog medicinskog poremećaja i da osobe sa problemom zavisnosti ne mogu stvoriti dodatne negativne posljedice. Uljepšavanje uticaja koji imaju osobe, koje koriste droge, na društvo, vrlo je rizična strategija. Istina je da ljudi koji su zavisni o drogama zaslužuju saosjećanje kao i da predstavljamo vrlo realne rizike za javnu sigurnost. Činimo veliku štetu kao rezultat zavisnosti. To treba razmatrati paralelno, a ne kao ili/ili. Moramo priznati složenost izazova kako bismo razvili učinkovite strategije. Ako krenemo od toga može nam pomoći da dođemo do tačke u kojoj možemo pružiti podrobnije argumente za podršku naporima za smanjenje štete i oporavak, koji mogu i rade ruku pod ruku na podršci zdravlju i dobrobiti naših zajednica.
To je samo moje mišljenje o medicinskom poremećaju koje nije kao kod ostalih.
Izvor:
Towards More Compassionate Care for Not Just Another Medical Disorder (recoveryreview.blog)